Mali bogovi zaigrali su se ljudima kao igračkama

Kakav je to osjećaj igrati se bogova, igrati se ljudima kao igračkama? Pitam vas, koji se svakodnevno igrate bogova – odlučujući o sudbinama drugih ljudi na ovaj ili onaj način. Pitam vas koji nikada nećete pročitati ove moje riječi jer ste zaokupljeni vašim božanskim statusom i neprestanom igrom ljudskim sudbinama. Tko će negdje ući, a tko ne, koga ćete zaposliti, a koga odbiti. Kome ćete otvoriti vaša božanska vrata, a kome ih zauvijek zatvoriti?

Ti da, ti ne, ovoga utopi, ovoga pusti. I tako u krug. Korupcija. Nepotizam. Kumske veze. Zakulisne igre. Kupovina radnih mjesta. Kupovina prijateljstva. Igranje ljudima kao šahovskim figurama. Ovaj ne dolazi u obzir. Imam drugog čovjeka za to mjesto, reče jedan od bogova. Dužan sam tom čovjeku. Ne, ovaj ne. Ovaj drugi neka uđe. Da, taj. Onaj koji plaća, podrazumijeva se…. Ili koji će odraditi neku uslugu tom bogu koji mu otvara vrata. Zajedno će podijeliti plijen. Ruka ruku mije.

Virtualni bogovi posebno su se zaigrali baveći se virtualnim ubojstvima koja im pričinjavaju posebnu nasladu. Daj, ugasi ove, pa upali one.  Sad ih malo pusti na pet minuta, pa ih onda opet blokiraj, to će ih izluditi. Tako se oni igraju s  ljudima, pa se tamo u nekom uredu grohotom smiju običnim smrtnicima sa svojih, kako oni misle, božanskih visina, da ne kažem nizina, jer prljava su to božanstva zaprljanih ruku punih grijeha s kojima će jednoga dana doći pred vrata onih bogova koji će im izdati račun za njihova zlodjela.

Dobro, neka me nazove sutra i primit ću njegovog sina na razgovor. Reče jedan mali bog, jedan od mnogih koji tu rečenicu svakodnevno ponavljaju, primajući na radna mjesta nečijeg malog ili malu.

Gospođo, zvao me vaš prijatelj i sve smo dogovorili, možete mi poslati onu fakturu i to smo riješili, sada prvu, pa nakon toga svaki mjesec šaljite. A, gospođa nasred jednog salona priča sve to na spiker s čovjekom do kojega je došla preko nekog svog čovjeka i kojemu će slati svoje fakture od sada, pa do vječnosti…

Sve je dogovoreno, napisat ćemo za njega da ne vidi ni na jedno oko i mirovina će mu biti riješena. Tu sam rečenicu načula u jednoj zagrebačkoj bolnici, dok sam čekala na jednu pretragu. Bila je  u tijeku smjena doktorica i nisu znale da u susjednoj sobi netko leži. Da li je taj čovjek doista slabovidan ili ne, tko to zna, ali nije mi baš zvučalo kao da jest…

Sredio sam si invalidninu preko veze. Imam dijagnozu, ali to nije bilo dovoljno, moraš imati vezu, kao i za sve ostalo… Tu je rečenicu nedavno jedan prijatelj rekao našem poznaniku koji to sada svima prepričava.

Sve je to naša svakodnevica, sve su to rečenice koje možemo čuti posvuda, u frizerskim  salonima, u bolnicama, dok čekamo na neki pregled, u tramvajima, sasvim je svejedno. Svi znamo da korupcija postoji i ne otkrivamo toplu vodu kada slučajno načujemo neku takvu rečenicu, kao da smo oguglali na sve to, jer ne možemo ništa učiniti kao pojedinci. Što bismo trebali učiniti kada čujemo takvo što? Zar bismo trebali ići u sukob s osobom koja se hvali svojom korumpiranošću i iza koje stoji tko zna koji mali bog koji će svim silama tu istu osobu u bilo kojem trenutku zaštiti od bilo kakvog inkriminiranja?

Ipak, ostaje gorak okus nakon svake nove takve spoznaje, nakon svake nove lekcije o tome u kakvom društvu živimo i nekako je teško pomiriti se s tim da ljudi koji su na potpuno bespravne načine došli do nekih statusa i beneficija koje im ne pripadaju – slobodno i bezbrižno šeću među nama ostalima, smijući nam se u lice i puneći svoje džepove našim novcem.

Pretačemo iz jednih džepova u druge, svakodnevno šutke pristajući na korupciju i kriminal. I, da, sami smo krivi što se ovo društvo pretvorilo u Divlji Zapad na kojem opstaju samo najprepredeniji među nama. Nitko drugi nam nije kriv. Ni Europa, ni svijet. Mi sami, mi sami dozvolili smo šerifima, divljacima i mešetarima da nas pregaze, da zasjednu na pozicije na kojima se osjećaju kao mali bogovi i da se shodno tome svakodnevno igraju bogova s tih svojih ‘moćnih’ pozicija na kojima pogoduju nekim svojim ljudima, zatvarajući vrata svakom drugom koga ne smatraju svojim.

Našim vrlim igračima sviđa se ta igra bogova. Zaigrali su se. I, neće stati. Žele zadržati svoj status božanstva i svima nama ostalima pokazati kako to izgleda kada netko misli da je jedan od ovozemaljskih bogova koji odlučuje o našim sudbinama. Smještaju ljude u raj, čistilište i pakao, kako im dođe. I potom promatraju kako je tim ljudima i kako su se tamo snašli. Najviše ih zanima pakao. Najviše ih zanima kako je onim ljudima koje su tamo smjestili, kojima je život doslovno pretvoren u pakao. Gdje nam je bila pamet kada smo im dozvolili da se tako zaigraju s nama? I, kako im sada oteti te igračke iz ruku, kada smo te igračke mi sami?

Kontrolirajući medije moćnici kontroliraju naš um

Mediji su tu da nas informiraju, da nas nečemu novom nauče, da nas zabave te da nam, ako to već ne mogu uvijek, onda barem ponekad – kažu istinu, a ne da nam na svakodnevnoj bazi ispiru mozgove i da nam uvijek propisuju neki novi pogodan način razmišljanja i ponašanja, kao što nam doktor propisuje neki recept.

Koliko danas uopće možemo vjerovati medijima? Ispunjavaju li svoju zadaću ili ne? Jesu li vjerodostojni ili potkupljivi? Bave li se informiranjem objektivno ili subjektivno? Serviraju li nam informacije nasumično ili selektivno? Jesu li im karte na stolu ili ispod stola? I, koliko ti isti “mainstream” mediji drže do svih nas, a koliko do sebe samih?

Jesmo li naivni kada očekujemo da će nam putem medija biti servirana istina, objektivnost, realnost, da ćemo se nahraniti nekim optimizmom, nekom nadom u bolji svijet ili ljudskošću u svijetu u kojem je zavladao profit kao jedini motiv svakog posla? Sustavni mediji ne bave se traženjem istine, jer oni istinu dobivaju na pladnju – onu jednu i jedinu koja je propisana receptom za ispiranje naših mozgova.

Mnogi su ljudi danas i te kako svjesni toga da su nam očekivanja bilo kakve objektivnosti očito uzaludna. Režim je tvrtka za sebe i ima svoje poslušnike, a ostali mediji ovise o milostinji privatnog kapitala. Profit je jedino što je važno. Upravo zato vijesti pratimo svakim danom sa sve manjim povjerenjem u ono što nam se servira i sve većom skepsom, pitajući se što se to zapravo događa te se oslanjajući na one informacije koje smatramo vjerodostojnima. Ništa više ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Niti jednu jedinu informaciju.

Svemu trebamo pristupati s dozom zdrave skepse i određenim oprezom. Razlučivanje istine od laži nije jednostavan proces, pogotovo danas kada se istine i laži međusobno isprepliću i nadopunjavaju. Istina i laž ponekad imaj posve isto pakiranje, nikada ne znaš tko ili što stoji iza neke informacije i tko je njezin naručitelj te kakve ideje želi provesti u djelo putem tih informacija od kojih niti jedna nije slučajno tamo gdje je konzumiramo. Jedno je sigurno – ono što je danas dokazana istina, već sutra može biti laž i obratno. Zna se da netko o tome odlučuje i na taj se način igra s onim dijelom javnosti koji poput spužve upija sve što vidi i čuje od strane onih koji imaju mikrofon u rukama.

Na vodećim funkcijama su, kao i uvijek, ljudi kojima zajednički društveni interes nije ni u peti. Oni nemaju u glavi društvene vrijednosti kojima bi trebali biti prilagođeni i u tom pravcu usmjereni njihovi interesi, već isključivo svoje osobne interese za probitkom u hranidbenom lancu života na račun plaćene manipulacije.

Koliko, dakle, vodeći mediji drže do svih nas, a koliko do sebe samih? Pitala sam se to oduvijek, pa tako i svojedobno u jednom zanimljivom razgovoru s Atijem Salvarom koji je ovom fotografijom koju je izrežirao i snimio ovjekovječio taj trenutak. Novine nisu slučajno tu. Kao što ja nisam slučajno rezignirana nakon konzumacije štiva koje je preda mnom.

Jim Morrison lijepo je rekao: “Tko kontrolira medije, kontrolira naš um”. Mediji su doista najmoćniji alat za manipulaciju masama. Oni na neki način doista posjeduju naše umove. Pod svaku cijenu žele ovladati njima, kako bi u njih usadili svoje zamisli, odnosno zamisli naručitelja njihovih usluga.

Zato nam ne bi smjelo biti svejedno kada u medijima rade poslušnici (čitaj: ljudi koji nemaju svoj stav ni o čemu, nego preuzimaju stavove svojih nadređenih) kao ni oni zadrti ljudi koji nikome ne daju pravo na stav koji se razlikuje od njihova osobnog stava.

I jedna i druga krajnost jednako su opasne po cjelokupno društvo. I pokorni poslušnik i okrutni tiranin jednako su razorni jer zajedno tvore jedan savršen stroj u kojem jedan nešto naređuje, a drugi ga pokorno sluša, što iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu – rezultira sve većim jazom između bogatih i siromašnih, sitih i gladnih, privilegiranih i obespravljenih, naoružanih i golorukih (nenaoružanih)….  

Svi jako dobro znamo da je George Orwell bio u pravu kada je napisao da će ljudi uvijek vjerovati onome što im mediji narede da vjeruju. Sklonost toj masovnih hipnozi ugrađena je u većinu labilnih ljudi i njih kao da više nitko na ovome svijetu ne može osvijestiti i probuditi iz tog hipnotičkog sna.  No, mnogi se ljudi opiru toj manipulaciji i ne može ih nitko zavesti, niti ih hipnotizirati.

Reciklirani medijski sadržaji servirani su javnosti na pladnju, ne po njihovoj narudžbi, već po narudžbi šefa kuhinje i pod strogim okom nadzornika i cenzora koji će po nalogu svojih šefova u korijenu sasjeći bilo kakav komadić realnosti koji se uspije provući na taj medijski pladanj. A dio javnosti naivno misli kako danas napokon postoji sloboda izražavanja. Kakva sloboda izražavanja? Danas je opasno i misliti svojom glavom, a kamoli se izražavati ili izjašnjavati o bilo čemu. A, još ako nam stavovi nisu u potpunosti usklađeni sa stavovima diktature, jao si ga nama.

Ta priča o nekakvoj slobodi govora, sve je to samo dio nemoćnog folklora. Svi, dobro ne baš svi, ali puno nas je svjesno toga da je tobožnja sloboda izražavanja prodana ljudima kao Trojanski konj demokracije. Nikada nije bilo veće cenzure i kontrole ljudi. Sloboda je samo privid. A tehnologija napreduje zna se zbog koga i u ime čega. Naša konzumacija te iste napredne tehnologije samo je nuspojava napretka iste.

Dok mi konzumiramo lažnu slobodu, mašina za proizvodnju hipnotiziranih masa i dalje neumorno radi na kvantiteti zanemarujući bilo kakvu kvalitetu. Bilo čiji um koji nije stopljen u masi biva prokazanim. Jer, s kvalitetom se ističeš, a to nije poželjno u medijskoj atmosferi masovne hipnoze iliti uspavljivanja masovnih sljedbenika koji su tu kako bi kimali glavama i bili pogonsko gorivo tvornice najrazornijeg nihilizma.

Ne dozvoli nikome da narušava tvoj unutarnji mir

Udisaj. Izdisaj. Još jedan. Pa još jedan. Mijenjaš se sa svakim novim udisajem. Dišeš svjesno. Udišeš pravu sebe, izdišući sve ono što nikada nisi ni bila, niti jesi, niti ćeš ikada biti ti. Postaješ drugačija. Sa svakim novim udisajem pred tobom je sasvim novi svijet. Odjednom osjećaš neprobojni štit oko sebe. Štit voljenih usnulih predaka koji su ti poklonili svoj život i dali ti ono nešto za vječnost. Onu unutarnju hrabrost koju ne daš nikome.

Ničim više nisi vezana reakcijama. Jednostavno su iščezle iz tebe. Jednostavno ih više nema. Više ne reagiraš ni na što na način koji bi te mogao izvaditi iz mira. Ne možeš. Sada jako dobro znaš da je puno onih ljudi koji te žele izvaditi iz mira na ovaj ili onaj način.

Ne odazivaš se na provokacije sitnih duša. Ne želiš im dati svoj mir. Ne dozvoljavaš im da ti ga oduzmu niti na trenutak. Ne odgovaraš na pozive ljudi koji ti otvoreno žele zlo, pozivajući te na nekakav dvoboj ili obračun. To su ljudi koji se ne druže s tobom iz ljubavi, već iz želje za nekakvim iživljavanjem na tebi. Ima i toga. No, ne nasjedaš više na plitke fore i prozirne šale takvih prozirnih ljudi.

Samo miruješ u vremenu. I živiš za svaki novi trenutak. Za mir. Za ljubav. Za prave susrete s ljudima čija duša nije ugrožena tvojim postojanjem i koji tebe ni na koji način ne žele ugroziti. Ne dozvoljavaš ničemu da te dotakne, da te dira na neki loš način. Dozvoljavaš si da te dotaknu samo lijepe stvari i ugodni osjećaji. Zaslužuješ to. Previše je toga što bi te moglo dirati na loš način. I, baš zato te više ništa loše ne može ni dotaknuti. Svejedno ti je za to.

Poznaješ sebe. Napokon. Odlučuješ dozvoliti samo dobrim stvarima da te dotaknu, da ih primijetiš, da ih osjetiš u sebi. I to ti je iz dana u dan sve više važno, jer si ovdje da postupaš u skladu sa sobom i da slušaš sebe i svoje srce kako bi se tvojoj duši mogli približiti ljudi energetski slični tebi. Sve drugo ti više ne treba. Spoznala si ono bitno. Stekla si doživotni imunitet na ljudsku zlobu i pokvarenost. Više te to ne impresionira. Na to odmahuješ rukom. I, živiš svoje dane. Jedine koje imaš.

Ne paše svatko svakome. To je posve razumljivo. S radošću prihvaćaš to. Odlučuješ biti izbirljiva u druženju. Družit ćeš se samo s onim ljudima koji ti pašu. Ima svakojakih ljudi, okrutnih, prevrtljivih, licemjernih, pokvarenih, potkupljivih. Može ih se kupiti za čas. Jedni druge stalno nečim kupuju. Novcem. Uslugama. Kontaktima. Korisnim informacijama. Komplimentima. Iz dana u dan sve više postaješ svjesna koliko je važno znati da dobro postoji, koliko god bilo rijetko. Kao i dobri ljudi. Kako ih je lijepo sresti. Kako je lijepo znati da ih ne moraš kupovati. Jer dobrota nema cijenu.

Koristoljublje je temelj današnjim druženjima. Nažalost. Čim osjete neku korist, bilo kakvu, ljudi će u hipu dotrčati do tebe i opkoliti te kao hijene koje te žele proždrijeti. Neće se maknuti dok te u potpunosti ne iskoriste. Uporno će uzimati djelić po djelić tebe i gostiti se svime što imaš. Kada vide da su sve resurse očistili,  samo će otići i nestati iz tvoga života. Nisu svi takvi, ali većina jest. Kada te iskoriste, samo će nestati i tražiti neku novu žrtvu. Neće ti reći ni hvala. Ne plačeš za takvima, već si sretna da si ih se riješila.

Malo je reći – nije lako s ljudima. Jer, s ljudima je ponekad uistinu teško. Kada se ljudima čini da si na nekom vrhu, svi bi htjeli komadić tog vrha, a kada osjete da si na nekom životnom dnu, na tom dnu ostaješ sama, preplašena za svoj život. Svi ćemo se mi ponekad u životu naći u nekoj tami. U nekoj nevolji. Baš svi. Nikoga ta tama ne zaobilazi. Stiže iznenada i svakome oduzima pravo na osmijeh. Tada upoznajemo ljude. Jedino tada kada nam je usred tame potrebno malo svjetlosti. Tek u najvećoj tami pronalazimo prave ljude koji u sebi nose svjetlost.

U toj nevolji, nema nikoga oko tebe. Odjednom, nisi opkoljena koristoljubivim hijenama. Gdje su sada da te opkole, pitaš se. Ne, naravno da nije dobro bilo kakvo društvo. Bolje da ga nema, ako nije ono pravo i iskreno. Ne, nije dovoljno disati. Treba znati disati sebe. Treba spoznati svu okrutnost života, kako bismo znali cijeniti anđele koji hodaju po zemlji. Ako vjerujemo u postojanje dobra – kad-tad ćemo biti okruženi pravim ljudima koji se ne boje tvojih suza i koji će biti tu i u dobru i u zlu, a ne krvoločnim hijenama koje ne zanimaš ti nego ono što od tebe mogu dobiti.

Zlo kao jedini preduvjet za dobro plaćeni posao

Često se događa da ti netko čini zlo iza leđa, a ti nemaš pojma o tome. No, kada ti netko čini zlo iza leđa, a ti dobiješ čvrsti dokaz za to, crno na bijelo, tada ostaneš paf i ne možeš vjerovati da je želja za činjenjem zla u nekome toliko jaka, da se čak spreman i potpisati na tu svoju sramotu i ostavljati za sobom pisane tragove. Koje li prljavštine. Da, ima i toga. Nema toga što danas netko neće učiniti samo zato jer je plaćen da to čini, odnosno zato što mu je njegov ili njezin šef ili organizacija naredila da to čini. To je toliko jadno, da takve ljude možeš samo žaliti. Novac je doista čudo – pretvara ljude u beskrupulozne zlotvore.

Referiram se, podrazumijeva se, na suvremene aparatčike. Nekada su tako nazivali partijske dužnosnike i birokrate u bivšim socijalističkim državama. Aparatčici su bespogovorno bili vjerni svom partijskom aparatu jer ih je taj aparat štitio i činio privilegiranima, što im je davalo osjećaj neviđene moći koju su u pravilu zloupotrebljavali na štetu svih drugih ljudi koji nisu bili plaćenici, ni poslušnici sustava, već samo slučajno rođeni u zemljama u kojima su aparatčici operirali. Zlouporaba moći je krajnje sramotna po svakoga tko se u bilo kojem vremenu tako ponaša, pa tako i u ovom današnjem. Jer sama činjenica da te netko plaća, pogotovo ako se radi o sustavu i da zbog toga imaš osjećaj neke moći koju ćeš koristiti kako bi maltretirao i ponižavao druge ljude i činio im zlo, samo pokazuje na što si sve spreman, koliko nisko možeš pasti i kakav si šuplji čovjek.

Aparatčici su najgori tipovi ljudi. Uhode, špijuni, licemjeri, glumci, izdajice, prevaranti, prevrtljivci, kameleoni. To su oni. Opasno je imati ih koliko za prijatelje, toliko i za neprijatelje kojih imaju na pretek. Krajnje su to nemoralni, zli i bezobrazni ljudi bez imalo ljudskosti, bez imalo srama, bez imalo empatije, bez imalo savjesti ili bilo čega što bi ih činilo ljudima. Hladnokrvni su i bezdušni. Nemilosrdni. Beskrupulozni. Prodali bi se za par kuna. Polijepili su cijene po sebi otkad znaju za sebe i jedino što ih zanima je koliko će novaca imati u rukama na kraju dana. Njih kao kruh trebaju politički sustavi u kojima je svako nezavisno, kritičko mišljenje zabranjeno i krajnje nepoželjno te ih upošljavaju kako bi u ime sustava ugušili svaku slobodu mišljenja i izražavanja te istu sankcionirali. Metode kojima se služe nepoznanica su običnom puku, sve dok slučajno ne saznamo za pokoju od njih.

Kada do tebe dođe informacija o djelovanju suvremenih aparatčika, naravno da ti se to gadi, bez obzira što znaš da ima svakojakih spodoba na ovome svijetu. Ipak, svaki put se pomalo začudiš. Onako, na jedan mali trenutak, pa poslije žališ za tim trenutkom u kojem si se zamislio nad zlom, jer takvi zlotvori nisu vrijedni naših trenutaka.

Zlo je nažalost jedini smisao života zlim ljudima, kao što je dobro smisao života dobrim ljudima. Zli se jutrom bude s mišlju kako bi nekome napakostili i onda krenu sa svojim zlodjelima kroz dan, uživajući u tome da su nekome nanijeli štetu. No, ta šteta koju nanose drugima je teret s kojim kasnije putuju kroz život. Taj teret ih stalno prati kao najmračnija sjena. Obavija ih mračna energija i kada si kraj njih tu ćeš energiju osjetiti i poželjeti se udaljiti od njih. Iz tih ljudi isparavaju sve pakosti koje su nekada nekome načinili i to se osjeti. Kada to osjetiš, znaš da su vjerojatno napakostili i tebi na ovaj ili onaj način i da će to ponovno učiniti, pa se pitaš – što li radim pokraj ovakve osobe?

Žalosna je spoznaja da zlo može nekome biti referenca za posao i da se na temelju nečije spremnosti za činjenje pakosti taj netko može zaposliti kao sustavni aparatčik i za to biti odlično plaćen. Užasno je vidjeti nekog poštenog i dobrog čovjeka koji ne bi mrava zgazio kako po kontejneru traži plastičnu ambalažu jer takvih je svakim danom sve više, a s druge strane znati da sustav plaća zlikovce da uništavaju živote običnim ljudima.

Baš me zanima – postoji li neka zemlja na svijetu u kojoj nečija dobrota može biti preduvjet za zapošljavanje od strane sustava i to kako bi ta osoba činila dobro društvu u kojem živi? Postoji li sustav koji plaća dobrotvore da iza leđa čine dobro ljudima? S pisanim tragom ili bez njega. Baš me zanima. Da li je moguće da se čovjek ugodno iznenadi djelima nekih aparatčika, da dobije u ruke pisani dokaz o njihovom zalaganju za naše dobro, samo zato jer brinu o nama i žele nam dobro u ime sustava? Odgovor znamo svi.

Dobar čovjek nikada ne traži naknadu za svoju dobrotu. Ona je u njemu. Ona je dio njega. I on svoju dobrotu ne prodaje nikome niti ga itko može platiti da čini išta drugo osim dobra. Dobar se čovjek jutrom budi i razmišlja o tome kako učiniti nešto dobro za ovaj svijet i sebe i nema vremena za zavist, zlobu i bavljenje nebitnim stvarima, a kamoli za činjenje bilo kakvih pakosti. Dobar čovjek uživa učiniti nešto dobro, on voli stvoriti novu vrijednost, kreirati nešto novo, voli maštati, voli idealizirati ovaj svijet, pa i pod cijenu vlastitog spoticanja na životnom putu. Nakon svakog pada, digne se, uspravi se i ide dalje s čvrstom vjerom u sebe, svoju unutarnju svjetlost i sve dobro na ovome svijetu i u ljudima.

Prepreka je oduvijek bilo i bit će ih. Ograda. Žica. Zamki. Klopki. Ljudi loših namjera. Čitali smo bajke. Uvijek je tu neka vještica koja će ti pokušati pomrsiti račune. Ali, na veliku žalost svih zlotvora, dobro ipak na kraju uvijek pobjeđuje. Baš uvijek. I uvijek je tu netko dobronamjeran koji ti u pravom trenutku vrati vjeru u ljude. Znajući to, nabaciš osmijeh, osunčaš lice svojim unutarnjim svjetlom i ideš dalje, listajući po bajkama iz djetinjstva, zaustavljajući se načas u onom trenutku kada princ ljubi Trnoružicu, a ona se polagano budi kako bi ponovno oživjela. Vreteno je sada daleko iza nje. Ljubavlju je zaštićena od zla. Sada je poljupcem probuđena i sretna.

Divan je osjećaj znati da imaš u rukama svoju bajku. Svoju jedinu bajku. Svoj život. Ideš dalje. Stranice života moraju ići dalje. Korak po korak. Kroz ovaj predivan život koji je upravo to, bajka. A, zli likovi su samo sastavni dio bajke zvane Život. Zlikovci će pokušati sve da tu bajku unište i zaprljaju svojim crnilom, ali bajka će uvijek ostati bajka. I, dobro će na kraju pobijediti. Nema tog zla koje može nadjačati dobro. Nema te tame koja može pobijediti svjetlost.  

Lice bez maske

Odlasci u trgovinu više nisu kao prije. Sada su trgovine postale bojno polje. Tamo su ljudi s maskama preko cijelog lica, ljudi s maskama ispod nosa i ljudi bez maske, svi protiv svih. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Nedavno sam svjedočila sukobu jedne prodavačice s kupcem u jednom trgovačkom centru. Razlog svađe bila je, naravno – maska.

Prodavačica koja sama nosi masku ispod nosa ili je uopće ne nosi brutalno i vrlo agresivno napada jednog kupca pri samom njegovu ulasku u dućan jer nije odmah navukao masku. Dere se na njega: “Stavite masku! Dobivamo prijave!” Kupac ostaje miran, stavlja masku, a ja zaboravljam po što sam uopće došla u dućan. Nije mi više do kupovine. Sve ovo postaje i više nego naporno. No, može se živjeti i bez trgovačkih centara. Živjeli smo bez njih i prije. Uostalom tu je i online shopping. Alternativa uvijek postoji.

Otkad su ljudi postali isključivo potrošači, klijenti, korisnici usluga, kupci kojima se hrane korporacije i kao takvi još k tome i registrirani građani koji prisilno moraju financirati državu kao korporaciju, odnosno pogonsko gorivo za održavanje država na životu, prestali su biti samo ljudi, prestali su primjećivati jedni druge i pokazivati iskrena lica jedni drugima.

Gledajući hipnotizirano samo sebe i isključivo pred sebe, ponašaju se kao grabežljivi suvremeni lovci u svakodnevnom lovu na neku robu kao plijen, a nisu ni svjesni da su sami roba od koje ovaj dehumanizirani sustav živi. Ni lica im više nemaju ljudskosti. Djeluju poput hladnokrvnih androida. Emocije se sve više kriju. Pa, kad je već tako – tu su sada, osim onih uvriježenih masaka koje ljudi kao preventivnu zaštitu jedni od drugih inače navlače na svoja lica, i zaštitne maske koje su obligatorni pandemijski rekvizit (za kojega smo, usput budi rečeno, sada i službeno saznali da je štetan, jer narušava naš prirodni imunitet). Upitajmo se ponekad – vole li nas ljudi zbog nas ili zbog maski koje stavljamo na naša lica? I, voli li nas sustav zbog nas ili zbog zaštitnih masaka kojima mu iskazujemo poslušnost?

Svijete, zašto si morao tako žuriti u provaliju? Čovjek se čovjeka boji. Čovjek je čovjeku vuk. Lice se krije od lica maskom. Zašto? Zašto smo dozvolili da nas ovaj sustav cijepi protiv ljudskosti bez koje nam nema opstanka. Svatko kosi travu u svom vrtu sa svojom kosilicom želeći prkositi ostatku svijeta i reći svima kako je baš njegova trava najzelenija od svih. Svatko gura svoja kolica s namirnicima ispred sebe, eto, baš kao na ovoj ilustraciji na koju sam naišla i koja izvrsno ilustrira današnje društvo koje to u biti i nije jer je to skup otuđenih pojedinaca koji glume združeno mnoštvo i koji prikupljanjem materijalnih stvari kompenziraju izgubljenu ljudskost te bliskost i zajedništvo s drugim ljudima, odavno izgubljeno ispod slojeva masaka.

Ako predugo nosimo maske na našim licima, s vremenom ćemo početi zaboravljati tko smo to mi ispod te maske…

A, za sreću je potrebno malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. Dajmo mu svoje lice. Čisto i iskreno. Bez maske. To će biti sasvim dovoljno.

Corona kao kruna novog svjetskog poretka

Živimo u doista čudnom vremenu. Ne mogu vjerovati da smo odživjeli već toliko prosinačkih dana. Kako samo brzo prolaze, jedan po jedan i za čas će stići kraj godine. Stići će kraj još jedne vrlo čudne godine u kojoj smo bili izloženi neviđenoj medijskoj torturi i neprestanim vijestima o pandemiji. Sve je to moglo biti puno drugačije odrađeno i godina iza nas mogla nam je svima biti puno ljepša, kao i njezin kraj.

Zar doista moramo stalno slušati o virusima? Otkada su to virusi postali tako senzacionalna vijest? Virusi postoje od pamtivijeka. Kao što postoji i naš prirodni urođeni imunitet. I, zato, ne želim se previše zamarati razmišljanjima o virusima. Više me brine licemjerje sustava u kojem živimo. To je ono što me najviše iritira u cijeloj toj priči o korona virusu, koja nam svima već polako izlazi na nos jer nam je svima zakomplicirala život na ovaj ili onaj način.

Umjesto blagdanske atmosfere i obiteljskog mira, primorani smo na svakom koraku biti zarobljenici restriktivnih, diskriminirajućih i ponižavajućih mjera koje nam nameće sustav. Umjesto Božića koji je pred vratima i koji bi trebao donijeti radost u naša srca i spokoj u naše misli, mediji kojima je posao kontrola našeg uma i formiranje javnog mnijenja žele da razmišljamo o korona virusu i da ga se svakim danom sve više bojimo. Strah je roba koja se oduvijek dobro prodavala, tako da svi oni koji ga prodaju mogu samo zadovoljno promatrati kako se taj strah iz dana u dan povećava.

U tom nekom magičnom trenutku svaki virus dobiva neko ime. Svjetska zdravstvena organizacija pobrinut će se za to da ga nazove što prikladnijim imenom. To ga ime obilježava i smješta u našu podsvijest zajedno sa svim subliminalnim porukama koje su skrivene u njegovu nazivu. Noseće ime virusa koji je zahvatio svijet je, svi to znamo, korona, dakle – kruna. Kruna čega, pitamo se. Nešto što bismo još do jučer po simptomima zvali običnom gripom, odjednom se zove korona iliti SARS-COV-2. Nije to, dakle, bilo kakav virus, već virus vrlo moćnog imena, zar ne? Kruna je to svih dosadašnjih projekata onih koji iz sjene vladaju ovim svijetom. Nešto je to što će preokrenuti povijest čovječanstva i nakon čega više ništa neće biti isto. Tako se barem iz priloženog čini.

Kao takav, kao korona virus, on automatski dobiva na snazi i sami mu pridajemo neku moć koju možda ne bi imao bez naše pomoći i svesrdne pomoći medija koji nas o njemu svakodnevno izvještavaju. Ne moram ni pričati o tome da mainstream mediji to čine vrlo nevješto i selektivno do bola. Nema niti riječi o drugačijim stavovima od propisanih. Nema niti malo mjesta kritičkom mišljenju. Nema ničeg drugačijeg od onoga što se mora nuditi javnosti. Takva je direktiva odozgora. Vrlo otvorena i nedvosmislena. Vladajući i oporba odjednom su pokazali svoje pravo lice – da su svi oni zapravo djelatnici iste tvrtke i da zastupaju iste stavove. Oni samo vrlo poslušno rade svoj posao. Iznad njih je netko i taj netko preko njih upravlja svima nama. I tko je tu da se postavi kao neka opozicija, kao neki korektiv, osim samog naroda koji je s pravom ogorčen.

Nema niti riječi o stvarnom stanju na terenu, u bolnicama, o apsurdima sustava, o prosvjedima diljem svijeta, o ljudima koji su izgubili svoje živote jer su vjerovali svojim sustavima i primili cjepiva. U medijima ćemo slušati samo o žrtvama virusa, ali ne i o žrtvama cjepiva. I to je ono što iritira. To je ono što je licemjerno. Licemjerno je lagati narod čije interese predstavljaš. Licemjerno je praviti se da ne postoji ona druga strana straha koju nitko ne prodaje, ali koja ipak postoji, jer ima ljudi koji se boje cjepiva i to je njihovo pravo. Svatko ima pravo izabrati čega će se bojati. No, strah od virusa ima puno bolji marketing i puno veći budžet i tu se ništa ne može.

Političari, naime, pozivaju nas na neku odgovornost jednih prema drugima, a sami su neodgovorni prema nama građanima. Neodgovorni su zbog toga što ne žele preuzeti nikakvu odgovornost za nuspojave cjepiva. Licemjerni su zbog toga što ne žele otvoreno proglasiti cjepivo obveznim jer bi to značilo i njihovu odgovornost i netko bi ih mogao tužiti ako nešto pođe po zlu, ali zato naprasno uvode obvezne Covid potvrde koje su zapravo u prijevodu – prisila na cijepljenje, jer PCR testiranje svaki put kada trebamo nešto obaviti je gnjavaža i sve veći financijski trošak (u bolnicama se bez uputnice PCR testiranje plaća čak 500,00 kuna), pa većina ljudi dragovoljno ipak odlazi po svoju novu dozu cjepiva, sada već treću po redu.

I, neka nam netko napokon kaže, od čega nas to štite Covid potvrde? Zar su one te koje nas mogu zaštiti od tog famoznog korona virusa? Ne samo da nas te potvrde ni od čega ne štite, već nas te potvrde obilježavaju kao zamorce i služe vladajućoj kasti kao metoda uvođenja sve veće represije ne samo u naše, nego i u  društva diljem svijeta.  I, neće oni stati samo na tome. Ići će, nažalost, dalje.

Po Njemačkoj policija štapovima mjeri razmak među ljudima, sada spominju i neke narukvice kojima će obilježavati ljude, po Švicarskoj necijepljeni i cijepljeni ljudi hodaju po suprotnim stranama ulica, odvojenih nekim trakama, po Francuskoj se ljudi žestoko sukobljavaju sa specijalnom policijom, po Austriji prosvjeduju protiv strašnih kaznenih mjera koje se najavljuju za necijepljene ljude, od astronomskih novčanih kazni, do kazni zatvora, po Australiji niču kampovi nalik logorima u kojima ljudi ne smiju izaći iz svoje ćelije (kontejnera), niti prijeći preko žutih linija kojima im je određeno do kuda se smiju kretati, dok im obroke dostavljaju ljudi u zaštitnim odijelima, ostavljajući im posudice na podu, kao pravim zatvorenicima.

O Kini da i ne govorimo. Snimke koje do nas dopiru iz te zemlje su stravične. Od obilježavanja djece kodovima, preko zašpricavanja i zaprašivanja ljudi, do ponižavajućih logora u kojima ljudi borave u ćelijama metar sa metar. Sve to možemo vidjeti na internetu, jer cenzura moćnika još nije potpuna, ali na središnjim dnevnicima zasigurno ne. Brojna su i izvješća nepotkupljivih znanstvenika i liječnika koji u ovoj, malo je reći, čudnoj situaciji žele biti na strani čovječanstva, a ne na strani potkupljivog dijela znanosti i medija.

Cjepiva, kao što znamo, uopće ne štite cijepljene ljude od virusa, dapače, i cijepljeni ljudi ga svakodnevno dobivaju i bivaju zaraženi te ga s lakoćom prenose svima oko sebe. Čemu onda tolika prisila da se svi moramo cijepiti? Zbog i u ime čega? Čini mi se – ponajviše zbog nečijeg profita. I taj netko silno želi da se što više ljudi cijepi, ako je moguće svi ljudi na svijetu, pa kud koji mili moji.

Toliko agresivna kampanja kojoj svjedočimo ovih dana i koja okuplja sve moćne korporacije da u Njemačkoj pod istim stijegom propagiraju cijepljenje više je nego evidentan pokazatelj da se ovdje radi o svjetskom projektu u kojeg je uložen velik novac. Virus je kao takav star i nije ništa novo, osim što je sada mutirao, kao što biva sa svim virusima. Njega, dakle, nitko ne osporava. Ali, odjednom je postao strašno popularan i paravan za cijeli niz represivnih mjera koje se uvode diljem svijeta. Nevjerojatno. Cjepivo nije lijek, da se razumijemo. A nuspojava ima čudo, čemu svakodnevno svjedočimo putem neovisnih medija. Jedna od nuspojava je nažalost i smrt kod nekih ljudi. I, sada neka mi budemo pametni. I hrabri. I odlučni. I odgovorni. Prema kome? Ako sam odgovorna prema sebi, neću se cijepiti, jer nitko ne želi preuzeti odgovornost za nuspojave tih cjepiva. Imam pravo sumnjati u učinkovitost istih upravo zbog odricanja od bilo kakve odgovornosti svih aktera ove priče.

Ovih se dana ponajviše govori o cijepljenju djece, na što su roditelji posebno osjetljivi. Na pitanje voditeljice na Laudato TV-u, može li svojim životom jamčiti za sigurnost cjepiva, Alemka Markotić odgovara protupitanjem – nešto u stilu – mogu li roditelji jamčiti svojim životima da je sve što čine za svoju djecu dobro za njih? Još kada sam u medijima pročitala da su roditelji odgovorni prema sustavu ukoliko dijete dobije nuspojave od cjepiva, dakle u ovom slučaju sva je odgovornost prebačena na roditelje, ali za djecu bez roditeljske skrbi, za koje je odgovorna država, navodno nitko neće odgovarati ukoliko im se nešto loše dogodi, ostala sam bez riječi. Nije li to licemjerno do bola? Govoriti o cijepljenju djece koja inače nemaju teže oblike bolesti, niti neke značajnije simptome, pa čak i o možebitnim Covid potvrdama za djecu, a ne željeti preuzeti nikakvu odgovornost za tu djecu, pa čak niti za djecu bez roditeljske skrbi za koje je država kao takva odgovorna više je nego licemjerno. Dapače, tu će djecu bez roditeljske skrbi navodno cjepitelji najprije cijepiti. Nemam riječi. Zar su djeca zamorci u nekom suludom eksperimentu?

Svi smo mi dakle pozvani da sami i oslonjeni na vlastitu odgovornost prema samima sebi i drugima, srljamo u taj čudan eksperiment koji se upravo realizira pred našim očima, onako, dobrovoljno (čitaj: prisilno, jer nam treba posao, jer moramo obavljati stvari i nastaviti normalno živjeti, jer nas otvoreno ucjenjuju s tim potvrdama, jer želimo kupiti svoju slobodu).

Nitko nije ništa kriv. Nitko nije odgovoran ni za što. Svi peru ruke od svega. Staro normalno više ne postoji. Postoji novo normalno koje svi mi moramo bezrezervno prihvatiti. Nitko se ne smije buniti. Nitko ne smije kritički razmišljati. Nitko ne smije posumnjati da nas možda varaju. To je zabranjeno, čak i kažnjivo. Sva ta represija je nominalno još uvijek na dobrovoljnoj bazi, a u prijevodu na prisilnoj. Još se uvijek, kao, dobrovoljno žrtvujemo i porobljavamo, kupujući svoju slobodu ubodima. Sve je to, kao, naša osobna odluka. Da. Hmmm. Najbolji dokaz za te naše „osobne odluke“ su izjave ljudi koji su se prisilno cijepili da zadrže svoja radna mjesta. Žalosno mi je bilo to slušati.

Ljudi su pametni. Ljudi su odgovorni. Ljudi znaju što čine. Nisu čuli za masovnu hipnozu, za subliminalne poruke, za sramotan naziv „beskorisne izjelice“ kakvima nas moćnici koji smatraju da nas ima previše na Zemlji obično nazivaju.  I, da, baš zato smatram da je u cijeloj ovoj tužnoj priči ključna riječ – odgovornost i o tome treba progovarati. Ako nema odgovornosti onih koji donose zakone, mjere i pravila novo-normalnog ponašanja, nema niti našeg povjerenja u njih, zašto bi ga uostalom i bilo i na temelju čega? Povjerenje ionako možemo imati samo u odgovorne ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za sva svoja (ne)djela.

Pitajmo se stoga svakog dana: Tko je odgovoran za sve ovo što nam se događa? Tko će sutra biti odgovoran za nečije možebitne posljedice i traume, za uništeno zdravlje ljudi i ljudske živote koji će možda biti izgubljeni? Tko to želi preuzeti odgovornost za supstance koje se ubrizgavaju u ljude? Javlja li se netko? Diže li netko dva prsta? Ne. Svi gledaju u pod i čekaju da zvoni. Baš kao u školi za vrijeme ispitivanja. Kada dođe do onog ključnog trenutka i onog poznatog pitanja: Tko je razbio prozor? Tko je kriv? Tko je odgovoran? Odgovor je više nego jasan – NITKO. Nevjerojatno, zar ne? Kome onda danas uopće možemo vjerovati kada cijelo vrijeme imamo osjećaj kao da živimo u Trumonovu showu ili u kući Velikog Brata? Svi akteri ove priče vrlo se vješto ograđuju i odriču od bilo kakve odgovornosti. Nitko ne želi izaći iz ormara i reći, kao nekada u igri detekcije iz popularne Kviskoteke: „Ja sam Veliki Brat. Taj sam. Ja vas nadzirem. Ja sam odgovoran za sve što se događa u mojoj kući i za svakog stanara iste.“

Doista, što bi na sve to rekao Veliki Brat? I, tko je on uopće? To se nikada ne smije doznati. Čak niti u toj stvarnosnoj emisiji istog imena, Veliki se Brat nikada ne pokazuje, niti otkriva svoj pravi identitet. Julian Assange sada bi zasigurno rekao kako je Veliki Brat prisutan u svakom domu, sami ga donosimo kući iz Apple trgovine. U svačijem je džepu, u svačijoj ruci.

Ali, ne brinimo. Išao je Veliki Brat i korak dalje od pametnih telefona. Sada su na redu čipovi. Elon Musk, tehnološki inovator i poduzetnik najavio je skoro testiranje čipa za mozak na ljudima, nakon što je isti uspješno testirao na svinjama i majmunima. Čipiranje ljudi u medijima je prikazano kao medicinsko čudo koje će  pomoći da invalidi prohodaju, da slijepci progledaju i da mozgovi neuroloških pacijenata ozdrave, a dodatna zanimljivost koja je pompozno najavljena je i ta da će svi čipirani ljudi moći međusobno telepatski komunicirati. Koja senzacija.

Što reći na ovu vijest koja je u svim većim medijima za divno čudo objavljena u tonu koji nimalo nije imao prizvuk teorije zavjere? Jesmo li pomislili na to kako će netko moći bez problema upravljati tim čipiranim ljudima? Jesmo li pomislili na to koliko će ti ljudi zapravo biti opasni? Tko će to njima upravljati i na koje će ih to sve radnje moći prisiliti (isprogramirati)? Veliki Brat se ne mijenja. On samo mijenja načine svoje vladavine. I ostaje u vječnoj sjeni.

Eto nam još jedne vijesti iz ladice na kojoj piše „teorija zavjere“. Još do jučer ta bi vijest bila smatrana bizarnom teorijom zavjere, a danas ta teorija zavjere pred našim očima postaje istina. Sjećam se kako su se svi svojedobno smijali tim tzv. „teoretičarima zavjere“ (čitaj: ljudima koji još uvijek propituju i kritički promatraju svijet u kojem žive) kada su govorili o čipiranju ljudi do kojega će doći u bliskoj budućnosti. Ta je budućnost već stigla. Tu je. I, danas se tome više nitko ne smije. Danas je čipiranje ljudi vijest koja je objavljena u svim medijima kao revolucionarna vijest koja će u velikoj mjeri pomoći medicini (radi se, naime, o implantatu u obliku moždanog čipa).

Zar smo sumnjali? Sve je to u našem interesu. U interesu čovječanstva… Sve sami filantropi i humanisti koji nas uvijek iznenade nečim novim… Blago nama. Možemo stvarno biti sretni. Možemo mirno i bezbrižno spavati i snivati najljepše sne, znajući kako netko tko se skriva u nekom ormaru novog svjetskog poretka istinski brine o nama, našem zdravlju, našem razmnožavanju i našoj dugovječnosti na ovome novo-normalnom svijetu punom svakojakih „predivnih“ mjera koje nam iz dana u dan sve više „uljepšavaju“ život…

No, nemojmo brinuti. Još nije kasno da nam ovaj prosinac bude lijep. Nismo zakasnili. Tu smo. Još smo uvijek živi. Pronađimo stoga mir u našim srcima. Probudimo svjetlost u sebi. I, ne bojmo se nikoga i ničega. Strah je ono što se od nas sada najviše očekuje. I, zato recimo svima – ne bojimo se nikoga i ničega. Ne treba nam strah koji nam se nudi. Stvarno nam ne treba. Nitko nam ne može nauditi ako mu to ne dozvolimo. Mi imamo moć koje nismo svjesni. Mi imamo moć reći NE blagdanskim košaricama i sumanutom kupovanju. Zatvorimo naše novčanike ovog prosinca. Nemojmo kupovati darove, već poklonimo jedni drugima ljubav. To će biti sasvim dovoljno. Zaslužujemo mir. Zaslužujemo život. Zaslužujemo ljubav. Ponašajmo se neuobičajeno opušteno. Ponašajmo se kao da je sve u najboljem redu. I bit će u redu. Odmorimo se od svega i budimo zajedno. Budimo jedno. Zaslužujemo mirne i spokojne blagdane bez ikakvog stresa. Dosta je bilo straha. Sada je vrijeme za ljubav. Prepustimo joj se. Jer ljubav je kruna našega života i kao takva puno važnija od krune novog svjetskog poretka koju nam putem represije nameću bjelosvjetski (ne)moćnici.

Imamo li pravo na drugačije mišljenje?

Prije no što napišem ove retke, moram se upitati – mora li netko životom platiti svoje pravo na svoje mišljenje i svoja znanstveno utemeljena otkrića? Naime, u moru vijesti kojima smo ovih dana preplavljeni, šokirala me vijest o ubojstvu jednog znanstvenika koji je, zar smo sumnjali, bio veliki kritičar cjepiva zbog njegova vrlo dvojbenog sastava koji, po njemu, može ozbiljno ugroziti naše zdravlje – izazvati brojne nuspojave, pa čak i smrt. I, dok protivnici cjepiva koji progovaraju o njegovoj štetnosti bivaju ušutkani na razne načine, vlasti i njihovi mediji nas pozivaju na booster doze najavljujući nove sojeve zbog kojih ćemo se morati doživotno procjepljivati i na taj način kupovat svoju slobodu. Jednom riječju – katastrofa.

Dr. Andreas Noack, njemački znanstvenik čiji je doktorat bio na temu grafen oksida brutalno je ubijen. Otkrio je što se nalazi u tekućini cjepiva i tako se očito izložio opasnosti od vlasti. Naime, njemačka je policija 18. studenog ove godine upala u njegov dom uhitivši ga zbog „drugačijeg mišljenja“. Snimka njihova upada u njegov dom još je uvijek dostupna na internetu. Ovaj hrabri znanstvenik nije posustao, jer je osjećao da mu je dužnost upozoriti javnost na opasnost sastava cjepiva.

U mainstream medijima nema prostora drugačijem mišljenju koje se na duge staze uvijek nekako pokaže istinitim. Zato ovo smatram ratom protiv istine i čovječanstva općenito. Zašto ne uzeti u obzir mišljenja znanstvenika koji nisu korumpirani, što ovaj gospodin zasigurno nije bio, jer da je bio, danas bi zasigurno bio živ.

Teško je danas razabrati istinu od laži, pogotovo kada u medijima prevladava jedna te ista struja mišljenja i propaganda. Svatko tko se usudi ponuditi javnosti drugačiji stav, pokazati ljudima drugu stranu medalje, ukazati na stvari na koje se ne ukazuje u mainstream medijima, biva ismijan, ušutkan, prokazan, prozvan lažovom, šarlatanom, luđakom, nadriliječnikom i tko zna kako još… Ponekad se to nažalost čini čak i posthumno, što je krajnje sramotno. Zašto se to čini? I, zašto netko mora položiti svoj život na oltaru lažnog morala i licemjerja svijeta u kojem živimo? 

Po riječima Andreasa Noacka, grafen u krvi djeluje poput žileta zbog čega će, upozorio je,  najugroženija skupina biti sportaši koji će umirati zbog njihovog intenzivnog krvotoka, odnosno ubrzane cirkulacije, a internet su ovih dana preplavile snimke sportaša koji su primili cjepivo i koji se iznenada ruše na sportskim terenima i gube svijest.

Očito je – veliki su novci u igri i vlasti u sprezi s korporacijama učinit će sve da realiziraju ono što žele realizirati, čak i po cijenu života nekoga tko se ne povinjava njihovim pravilima i tko stoji na putu realizacije njihovih paklenih planova.

Dr Thomas Jendges ravnatelj klinike u njemačkom gradu Chemnitzu početkom ovog mjeseca izvršio je samoubojstvo bacivši se sa zgrade klinike u kojoj je radio. Nakon njegove smrti pod sumnjivim okolnostima, društvenim mrežama proširila se vijest koja će kasnije dobiti etiketu dezinformacije, kako je pronađeno njegovo oproštajno pismo u kojem Jendges tvrdi da više ne želi sudjelovati u genocidu, ali to je, kako rekosmo, odmah opovrgnuto od strane fact checkera te je u javnost izašla informacija kako je Jendges napisao da cjepivo nije štetno te da više ne može podnijeti laži koje se šire o cjepivu. I to je opovrgnuto.

Još je jedna informacija bila izašla u javnost, za koju ne znam je li u međuvremenu opovrgnuta ili ne, a ta je da je Jendges navodno bio izložen pritiscima od strane Svena Schulzea, gradonačelnika Chemnitza da će biti smijenjen ukoliko ne bude provodio mjere cijepljenja nad ljudima. No, na kraju se pojavila vijest kako navodno nikakvog oproštajnog pisma nije niti bilo, odnosno kako ne možemo sa sigurnošću znati je li ga bilo ili nije. Ono što se sigurno zna nakon svih opovrgnutih vijesti nakon njegove smrti je to je da je ravnatelj jedne klinike, Thomas Jendges sebi odlučio oduzeti život u ovom ludom vremenu u kojemu ga je očito nešto jako mučilo. Što? To nitko nikada neće saznati. Svi oni koji vole opovrgavati glasine koje često znaju biti točne, reći će – bila je to njegova odluka.

Opovrgavanje će se nastaviti i dalje. U to niti najmanje ne sumnjam. Sve je više informacija koje će dobivati etikete dezinformacija. Cenzura je uostalom i službeno naređena od strane ulagača u cjepivo od kojih je Bill Gates među vodećima. Zamagljivat će se profili na društvenim mrežama na kojima postoje informacije koje po vladajućim strukturama spadaju u kategoriju dezinformacija, blokirat će se ljudi koji se time bave na način koji se ne sviđa onima koji su dobili zadatak distribucije i primjene cjepiva na cjelokupno stanovništvo ne želeći pritom preuzeti nikakvu odgovornost ako dođe do nekih komplikacija i smrti osobe koja to cjepivo primi.

Jer, ljudski životi kao da više nisu važni, kao da su samo brojke. Najvažniji od svega je business država s farmaceutskim divovima i cjepivima koja, usput budi rečeno, prema riječima brojnih znanstvenika uopće ne štite od smrtonosnog korona virusa i koja uopće ne sprječavaju cijepljene ljude da šire zarazu. Ispada da su ljudi koji su se cijepili – to učinili samo kako bi dobili svoje Covid potvrde, a ne kako bi zaštitili svoje zdravlje.

Ne, ne zauzimam stranu. Ni u kojem slučaju. Poštujem svačiju odluku da se cijepi sa sto doza cjepiva ako to želi, kao i svačiju odluku da to ne učini ni pod koju cijenu. Ne dijelim ljude na cijepljene ili ne. Svatko sam odlučuje želi li se cijepiti ili ne. Nitko nema pravo drugome nametati što da čini, pa tako niti netko tko je na vlasti. Ono što mi je krajnje degutantno je to da se u medijima govori samo o preminulima od korone, a niti jedne riječi nema o nuspojavama i preminulima od cjepiva. To je ono što me smeta. Ta jedna strana medalje koja nam se nudi. Ne pristajem na to. Zanima me o čemu se ovdje zapravo radi.

Da. Imati drugačije mišljenje od onog propisanog očito je postalo vrlo opasno. Dr Andreas Noack čija trudna i vidno potresena supruga se obratila javnosti nakon njegova ubojstva želeći svima poručiti da se ne smijemo bojati, životom je platio svoju predanost znanosti i istini i svoje pravo na „drugačije mišljenje“ na koje u današnjem svijetu očito nije imao pravo. Ovaj je čovjek položio svoj život na pragu borbe protiv ovog ludila. Počivao u miru Božjem. I, hvala mu što je mislio na druge ljude i upozoravao na ono što je otkrio. Nadam se da će njegovo dijete živjeti u boljem svijetu od ovoga u kojemu mi danas živimo.

Glupost je nova pamet

Vjerojatno definicija gluposti ima isto toliko koliko i ljudi. Svatko glupim smatra ono što je suprotno njegovoj definiciji pameti. Netko je jednom rekao kako je zapravo vrlo jednostavno biti mudar: zamisliš nešto glupo i onda samo kažeš nešto suprotno tome i ispadneš mudar. No, zašto biti mudar, kada je biti glup danas puno veći izazov i može otvoriti puno više vrata?

Neki ljudi glupost (pravu ili odglumljenu) smatraju dobrim oružjem u snalaženju u raznim životnim situacijama, dok je drugi preziru. Neki ljudi kažu kako je uvijek lakše voljeti glupost nego pamet, jer glupost djeluje nevino, naivno i bezopasno, dok pamet odiše nekakvom sofisticiranošću, ohološću, a ponekad se doima nametljivom. U pubertetskom razdoblju glupanom ili glupačom ćemo najčešće nazvati osobu prema kojoj gajimo nekakve tajne simpatije, dok ćemo pametovanje nazvati štreberajem, a sve one koji prodaju profesorima svoju pamet štreberima – izdajicama škvadre.

U tom osjetljivom pubertetskom razdoblju glupost je na znatno višoj cijeni od pameti i svatko tko ju otvoreno pokazuje uvijek ima brojne sljedbenike i obožavatelje. Čudno, zar ne? Razmišljajući o tome, sve više mi se čini kako je na domaćoj i svjetskoj društvenoj sceni zavladao trajni pubertet i kako na toj istoj sceni svoje mjesto mogu naći samo oni ljudi koji se ponašaju kao da su u pubertetu razmećući se simpatično-glupavim izjavama i glupirajući se u javnosti na sebi svojstven način.

Glupost je definitivno postala nova pamet, pa bi se danas popularan film Glup i gluplji mogao preimenovati u Pametan i pametniji. Svi se pitaju: kako ispasti što gluplji i time privući što veću pozornost javnosti. Jako se dobro sjećam kada je svojedobno diljem virtualnog prostora najgledaniji filmić na You Tube-u bio onaj u kojem suprug ismijava svoju suprugu postavljajući joj jednostavno pitanje na koje ona ne zna odgovor. Pitanje glasi: Ako voziš 80 milja na sat, koliko vremena ti je potrebno da prođeš 80 milja?

Mladi ljudi diljem naše virtualne regije bili su svojedobno oduševljeni legendarnim biserima jedne lokalne starlete, tipa: Moj dečko i ja često meditiramo, on pola sata, a ja trideset minuta; Jednom sam na tjelesnom uganula gležanj, pa me boljelo koljeno; Ja bi da se sruši crkva Sv. Donata i umjesto nje izgradi još starija; Uvijek sam uključena u mobbing, imam pet mobitela; Više nikad neću imat’ samopouzdanja u druge ljude; Da sam pilotkinja definitivno bih upravljala vlakom; Pozdravljam svoje roditelje, posebno mamu i tatu,… Za ovakve bisere treba doista imati talenta i to je ono što današnja mladež izrazito cijeni. Kada je nedavno na  RTL televiziji bila reportaža o Tik Tok-u, odmah mi je bilo jasno na koji način današnji mladi ljudi (između 16 i 24 godine), koji gotovo svi pate od poremećaja pozornosti, zarađuju klikove na toj društvenoj mreži – snimanjem kratkih video snimki u kojima se glupiraju. Recept za uspjeh na Tik Tok-u glasi – što gluplje to bolje i isplativije.

Čula sam da neki ljudi koji žele preko noći postati poznati i slavni angažiraju PR stručnjake za osmišljavanje njihove gluposti kao vrlo osebujnog branda, jer pamet danas nije nešto čime se ljudi posebno oduševljavaju. Izgleda da je istina kada današnja mladež kaže da oni uče isključivo za ocjene, ali ne i za znanje. Potrebne su im ocjene, prosjeci, bodovi kao dokaz umjetno stvorene izvrsnosti u nekom području, ali ne i znanje, a kamoli neka opća kultura. Danas je važnije što nosiš na sebi i oko sebe nego u sebi. Najsjajniji primjer toga bilo je svojedobno pojavljivanje dežurnih posvuduša, ponajviše estradnjaka, stilista i modela na jednom Noir Festu u Zagrebu. Njihova odjeća bila je u duhu film noira, ali su zato bez problema novinarima na upite o njihovim omiljenim redateljima tog filmskog žanra izjavljivali kako ne bi znali izdvojiti niti jedno ime iz tog pravca filmske umjetnosti. Odgovorivši novinarima kako nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi te istodobno ističući svoj maštoviti stil, nekoliko intervjuiranih celebrityja nehajno se nasmiješilo i nastavilo družiti s prisutnima, vjerojatno jednako žestokim filmofilima kao što su i oni. I nikome ništa. Sve je bilo ok.

I baš kao što su lokalni novinari u spomenutom slučaju bili oduševljeni novopečenim filmofillima, tako je i američka i svjetska javnost svojedobno uživala u provalama američke republikanske političarke s Aljaske Sarah Palin kojoj su ti isti biseri priskrbili znatno veću popularnost od njezina političkog angažmana, a da joj popularnost ne jenjava dokazao je i televizijski biografski film „Game Change“ koji je snimljen upravo o njoj. Prisjetimo se samo nekih od njezinih brojnih izjava iz sfere rupičastog znanja, ili bolje reći sveopćeg neznanja; kako je otok Kodiak na Aljasci najveći američki otok, kako sa svog prozora na Aljasci može vidjeti Rusiju, kako će Amerika uvijek stati u obranu svog sjevernokorejskog saveznika,…

Sjetimo se kako je hrvatska javnost svojedobno s oduševljenjem dočekala preimenovanje You Tube-a u Jubito od strane nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina. Ivicu Kirina i danas u šali nazivaju Ivica Kirin Jubito. Ta je njegova greška zasjenila sve ostalo što je taj ministar napravio, jer, budimo iskreni, ostao je zapamćen jedino po tom neobičnom izrazu Jubito, po pubertetskom načelu – nagrađivanja nečije nesmotrenosti i nestašnosti.

Jubito je odmah po svom lansiranju u orbitu javnosti bio nepresušan izvor inspiracije brojnim kolumnistima, ilustratorima, a nastale su i prigodne majice s tim natpisom koje je i sam Ivica Kirin kupio članovima svoje obitelji, ponoseći se svojom popularnošću stečenom zahvaljujući jednom lapsusu. Tržišni pristup svemu i svačemu pretvorio je ljude u sakupljače isključivo onih informacija koje im u nekom određenom trenutku mogu  biti od koristi, dok sve ostalo postaje zanemarujuće i nevažno.

Možda se upravo zato i nisam previše začudila zavidnoj količini rupa u znanju mladih ljudi u Hrvatskoj o kojima je svojedobno bio emitiran prilog na jednoj komercijalnoj televiziji na temu neobrazovanosti i nedostatka opće kulture kod mlađe populacije. Dok su se mnogi tv-gledatelji tog priloga zgražavali, oni sami nisu se previše uzrujavali zbog te zabrinjavajuće razine njihova neznanja, već su se, naprotiv, veselili visokoj razini svoga neznanja.

Svemu su se samo slatko smijali, kao da su se pitali: A zašto bismo mi to uopće morali znati, što ćemo mi s tim informacijama? Novinari su provjeravali da li će ti mladi ljudi znati prepoznati razne osobe iz svjetske povijesti. Najprije su im pokazali fotografiju J. F. Kennedyja, na što je dvoje mladih izjavilo: Nemamo pojma tko je to. Zatim su dvjema djevojkama pokazali sliku Majke Tereze, a one su za nju rekle: To mora da je neka kumica s Dolca (op. a. najpoznatija tržnica u Zagrebu). Za Margaret Thatcher su, pak, dvojica mladića izjavili kako ih podsjeća na Nevenku, sestru splitskog gradonačelnika Keruma. Gandhija nisu prepoznali ni pod razno, a jedino lice koje im je bilo poznato bio je nitko drugi nego stilist Marko Grubnić zvani Modni Mačak.

Svi se rađamo kao neznalice, ali čovjek u životu doista mora naporno raditi ako želi ostati glup“, rekao je Benjamin Franklin. „Ostati glup, sebičan i zdrav cijeloga života“, tako je Gustave Flaubert definirao svoj recept za životnu sreću. Čak je i Eliza Doolitle iz Pigmaliona G. B. Shawa osjećala svojevrsno nezadovoljstvo svojom novom uglađenošću i obrazovanošću te se čeznutljivo prisjetila svoje prostodušnosti, rekavši profesoru Higginsu: „Što ste to napravili od mene? Bila sam sretna i slobodna. Prodavala sam cvijeće i nisam ovisila ni o kome, a sada kada ste me pretvorili u damu, ne mogu prodavati ništa drugo osim sebe samu.“

Adolf Hitler uspio je preživjeti

Promatram tužan prizor iz jednog salona ljepote u Njemačkoj. Na toj je fotografiji policije više nego klijenata. Provjeravaju njihovu imunizaciju, odnosno Covid potvrde. Tko nema Covid potvrdu, u problemu je. Mogu si misliti kako se osjećaju žene na toj fotografiji koje su se došle u salon opustiti, zaboraviti bar nakratko na probleme koje ih muče, napraviti si pramenove, ošišati se, uživati u masaži… Još donedavno odlazak u salone ljepote bio je normalna stvar u Njemačkoj, a danas je u toj zemlji odlazak u salon ljepote nalik odlasku na policiju. Eto što i nas čeka ako nastavimo zatvarati oči pred onim što se iza kulisa brige o našem zdravlju zapravo događa.

Prizora iz Njemačke uistinu je mnogo. Osvrnimo se malo i na adventske sajmove njemačkih gradova. Zar smo sumnjali? Jasno i glasno piše i zna se kako sajmovima mogu pristupiti samo cijepljeni ljudi, dok je za ostale ulaz zabranjen. Fotografije koje gledamo nisu fotomontaža, niti ružan san, nego stvarnost u kojoj živimo. Sve je puno žičanih ograda i policije. Zar je to blagdanski ugođaj?

Zar doista želimo živjeti u takvom svijetu? Tužno da ne može tužnije, strašno da ne može strašnije, nemam riječi. Pa tko u ovako sablasnoj atmosferi uopće može biti opušten i uživati? Očito više nitko. Čak ni oni ljudi koji se ponašaju kao da je sve u najboljem redu, samo zato što trenutno imaju Covid potvrde, nisu više bezbrižni, jer te će potvrde očito morati obnavljati putem novih doza cjepiva. Sada se potajno nadaju da će ih pri opetovanom docjepljivanju dopasti placebo, a ne cjepivo.

Nije mi jasno da ljudi ne shvaćaju što se događa, da pristaju na ove podjele, da se bez problema ruše svi moralni zakoni i kodeksi kako bi se gradili neki novi zidovi među ljudima. Nevjerojatna je lakoća s kojom su ljudi pristali na ovu segregaciju. Zašto se nismo solidarizirali i svi zajedno rekli NE obilježavanju ljudi, NE segregaciji, NE diskriminaciji, NE getoizaciji, NE sotoniziranju ljudi, NE stigmatizaciji jednog dijela stanovništva samo zato što ima drugačije mišljenje od onog koje nam se nameće kao jedino ispravno i ono pravo.

Zar cijepljenim ljudima koji su preuzevši Covid potvrde doprinijeli sociološkoj provaliji našeg društva nije ponižavajuće ulaziti u takve ograđene prostore i pokazivati te potvrde kojima su obilježeni, a da toga nisu niti svjesni? Čini se kako ovo nema veze sa zaštitom zdravlja, već kako je pitanje zdravlja čovječanstva poslužilo kao alibi za provođenje represije i totalne kontrole nad ljudima.

Cijepljeni ljudi danas se također osjećaju prevarenima, jer su čuli kako će svakih nekoliko mjeseci biti docjepljivani novim dozama cjepiva i kako će svoju slobodu i stil života na koji su navikli, morati stalno iznova kupovati doživotnim procjepljivanjem po redoslijedu slova grčkog alfabeta kojima će se obilježavati novopristigli sojevi zloglasnog mutirajućeg virusa. Kako to da se već sada točno zna da će biti novih sojeva ovog virusa (kao što sada taj omikron)? Već sada se zna kada bi nam koji novi soj trebao pristići, pa se već unaprijed potpisuju multimilijunski ugovori s farmaceutskim divovima i naručuju nova cjepiva u ogromnim količinama.

Necijepljeni ljudi osjećaju se diskriminirano, no i cijepljenim ljudima je uvelike zagorčan život jer više ne žive opušteno i na svakom koraku moraju pokazivati te  potvrde kako bi negdje ušli, što je isto ponižavajuće sa sociološkog aspekta. Segregacija nikada ne donosi ništa dobro. Sve u svemu, kao što vidimo iz priloženog, ovo ludilo sustava i medija se nastavlja. U pitanju su veliki novci i nitko od velikih igrača ne želi se odreći zarade. Jedno je sigurno, ovo što se događa je čisto zlo u svakom smislu. I ne, to nije nužno zlo, već nametnuto nam.

Nakon svega što smo prošli, a imali smo nažalost i rat, sad još i ovo ludilo…nemam riječi. Posljednja vremena, rekli bismo u očaju. Što znači preko noći ozakoniti nešto što je evidentno loše i vrlo opasno? Što to znači dati zakonsku snagu nečemu s čime ćeš dodatno razjariti ljude? Ljudi koji su skrivali Anne Frank i njezinu obitelj kršili su tadašnje zakone, dok su oni koji su je ubili poštivali tadašnje sramotne zakone. Ne, zakoni nisu nikakva garancija ispravnosti onoga što u njima piše.

Posebno me šokirala fotografija jedne trgovine u Njemačkoj (Stuttgart) na čijem izlogu je na njemačkom ispisano: „necijepljeni nepoželjni“. Zgrožena sam analogijom koju uočavam i koja me neodoljivo podsjeća na mračne i zastrašujuće prizore obilježavanja židovskih trgovina u vrijeme nacizma. Voljela bih da mi netko kaže kako je ovo neka fotomontaža. Voljela bih da ovo nije istina, jer ako je istina, to ni u kojem slučaju više nije svijet u kojemu je ugodno živjeti. Ne znam kome ovo može biti prihvatljivo? Ovdje nije riječ o virusu, nego o našim međuljudskim odnosima koje smo u trenu spremni otrovati.

Sudeći po objavama pojedinih ljudi na društvenim mrežama, znam da nažalost ima ljudi koji će ovakve sramotne pojave s oduševljenjem odobravati jer je to njihov modus operandi, ali znam da veliki broj ljudi nikada neće olako pristati na ovakvo što i na ovako sramotan svijet koji se nasilno pokušava kreirati i predstaviti nam se kao jedini ispravan, novonormalan (čitaj: abnormalan). Zar je diskriminacija ljudi to „novo normalno“? Zar su nekome (novo)normalni ovakvi natpisi na trgovinama?

Teško je ulaziti u umove zločinaca, ali ponekad na našu veliku žalost i u njih treba zaviriti kako bismo dobili odgovore za sva zla koja uočavamo u svijetu oko nas, a koje kreiraju upravo njihovi umovi. Prisjetimo se, zloglasni Hermann Wilhelm Göring, „otac“ Gestapa koji je bio iznad svih zakona i odgovoran za brojne ratne zločine, bio je na sudu u Nürnbergu upitan kako je uspio prisiliti njemački narod da prihvati sve ono što se odvijalo pred njihovim očima kao nešto posve normalno, a misleći, podrazumijeva se, na monstruozna zvjerstva koja su se događala, na što je on kao iz topa odgovorio: „Bilo je lako, nema veze s nacizmom, vezano je za ljudsku prirodu. To se može učiniti u nacističkom, socijalističkom, komunističkom režimu, monarhiji, pa čak i u demokraciji. Jedina stvar koju trebate učiniti da porobite ljude je da ih uplašite. Ako možeš pronaći način da uplašiš ljude, možeš ih natjerati da rade ono što želiš.“

Taj zloduh je, čini se i sada među nama. Osjeti se na svakom koraku. Žalosno je to što se događa pred našim očima, a neki ljudi kao da i dalje žele živjeti u neznanju. I, kako su ljudi samo šutke pohrlili biti „odgovorni“ prema sustavu koji je prema njima neodgovoran do bola i koji otvoreno uvodi diskriminaciju u društvo diljem svijeta, uz pomoć svojih lokalnih poslušnika.

Zdravlje je nažalost samo kulisa iza koje se kriju mračni planovi svjetskih moćnika. Ne, zapravo se niti ne kriju. Oni nam sada već otvoreno pokazuju što nas čeka ako se ne pokorimo. Ako se naši saborski zastupnici usude u Saboru dignuti ruku za uvođenje diskriminacije u naše društvo, ući će svi od reda u povijest kao najveće izdajice svog naroda. Ali, mislim da ih nije previše briga za dojam koji ostavljaju. Previše su opterećeni svojim foteljama da bi imali vremena brinuti bilo o čemu drugome, a kamoli o sveopćem narodnom zdravlju.

Pandemija im je alibi za sve ono što čine i što još namjeravaju činiti. Slušaju upute, pravi štreberi. Nema tu nimalo patriotizma. Kako ono kažu? Desna ruka im je na srcu, a lijeva na debelom novčaniku koji je stalno gladan. Još kad se sjetiš da tu loše odigranu predstavu moraš svaki dan gledati ispočetka i osjećati se kao prognostičar Phil u filmu “Groundhog Day”, pa još tome i plaćati te loše glumce, stvarno ti prisjedne sve i dođe ti da odeš na Jamajku kao Miki u filmu „Mi nismo anđeli“.

Ovo što se događa diljem svijeta je doista zastrašujuće i svatko tko to odbija vidjeti ima neke svoje razloge za to. Brojnost ljudi koji su u Australiji izašli na ulice dovoljno govori o svemu. Sve ovo podsjeća na dobro isplaniranu zavjeru. Nisam nikakva teoretičarka zavjere, to je ionako samo etiketa koja se daje onima koji misle svojom glavom, ali sada sam stvarno s pravom zabrinuta i skeptična.

Solidarnosti nema. Ljudi su jedva dočekali biti podijeljeni. Da nitko nije pristao podignuti Covid potvrdu, tu isplaniranu getoizaciju ne bi bilo moguće provesti u djelo. Ali, ljudi kao ljudi, uvijek ponajviše gledaju samo i isključivo sebe. Kolektivna svijest je ljudima nepoznanica, kao i moć koju imaju zajedništvo, jedinstvo i sloga. Što će nam imunitet krda, ako smo zaboravili biti zajedno, ako smo zaboravili biti prijatelji, ako smo zaboravili biti ljudi? Što će nam bezglava poslušnost kojom kupujemo lažnu slobodu, ako u njoj nema nas kao društva, ako smo kao društvo mrtvi?

Zabrinuti smo s punim pravom i s tim se istim pravom danas pitamo – što je sljedeće? Koliko će daleko sve ovo ići? Svi smo jednako ugroženi, jesmo li svjesni toga? Nije ugroženo samo naše zdravlje, već je ugrožen naš život, ugroženi su naši međuljudski odnosi, jer nestao je put kojim smo još do jučer išli.

Zdravlje ovog uplašenog i ideološki i sociološki izmasakriranog stanovništva poslužilo je vladajućima kao izgovor za instaliranje nove diskriminacije, segregacije i getoizacije pod zloglasnom egidom „novog normalnog“ koje će potrajati dovoljno dugo da nam zatruje najbolje godine, baš kao što nam je rat uništio ranu mladost. Ima ljudi koji spominju medicinsku diktaturu, drugi pak spominju Apokalipsu, a neki kažu kako ih sve ovo podsjeća na distopijski scenarij iz najgorih horor filmova.

Kao da doista živimo u posljednjim vremenima. Možda će doista necijepljeni ljudi biti prisiljeni skrivati se po šumama i brdima, sve do Sudnjeg dana, baš kako je opisano u Matejevom Evanđelju u 24. – om poglavlju. Živjet ćemo kako živimo, dan po dan, kako Bog da. I slušat ćemo svoj unutarnji glas jer on je jedini na kojega se još možemo osloniti, a da ne padnemo. Tužna sam zbog svega toga. Ovo je okrutan svijet, ne da ljudima ni spokoja, ni mira.

Sve ove zastrašujuće prizore koji nam virtualnim putem pristižu iz Australije, Austrije i Njemačke uskoro ćemo gledati uživo i u Hrvatskoj. Bilo kakvo obilježavanje ljudi, neovisno radi li se o obilježavanju nepodobnih ili podobnih (poslušnih) skupina ljudi i javno prokazivanje obilježenih opasno je i može dovesti do eskalacije sukoba do neviđenih razmjera. Kada obilježavamo ljude i kada taj biljeg činimo javnim, tada nužno dolazi do podjele na obilježene i neobilježene i pitanje je trenutka kada će te dvije skupine ljudi početi prstom upirati jedni u druge i međusobno se sukobljavati. Obilježavanje ljudi se nikada ne vrši bez razloga. Ono služi ili kako bi obilježeni ljudi bili odstranjeni iz društva (ukoliko se, kao u Drugom ratu radi o obilježavanju nepodobnih ljudi od strane bolesnih umova) ili kako bi obilježeni ljudi (ukoliko se radi o podobnim, privilegiranim skupinama ljudi koji se biljegom žele izdvojiti iz mase, spasiti se od ekonomske propasti, gubitka posla i drugih stečenih građanskih prava i sloboda) imali veća prava nego oni koji to nisu. Promatrajući natpis na izlogu trgovine u Stuttgartu, pitamo se u kojem će trenutku netko početi razbijati izloge necijepljenim vlasnicima trgovina?

Ima ljudi kojima je jako zasmetala moja objava na društvenim mrežama u kojoj sam iskazala svoju zgroženost analogijom koja me preplavila pri susretu s fotografijom izloga njemačke trgovine. Ti su ljudi na nekim svojim putovima kroz ovaj svijet i oni u nečemu što je evidentno loše ne vide ništa loše. No, mnogo je više ljudi iskazalo jednaku dozu zgražanja s tim tužnim prizorom kao i ja, što me neizmjerno veseli. Drago mi je da još uvijek među nama ima ljudi koji su spremni na dijalog. Takvi bismo svi trebali biti. Zajedništvo nam je jedini spas. Razjedinjenošću gubimo sve bitke. Međusobno razumijevanje nam je potrebnije nego ikada prije. Imam osjećaj kao da svijest o tome u ljudima iz dana u dan ipak raste. O, da. Nada u nama nije umrla.

Ne želim biti zabrinuta, ni tužna. Želim vjerovati kako će ovo ludilo prestati. Jer, to više nije normalan život, nego teror koji se vrši nad svima nama, neovisno o tome tko je cijepljen, a tko ne. Ima, recimo, cijepljenih ljudi  koji su pretrpjeli strašne nuspojave nakon prve dvije doze i ne žele se cijepiti daljnjim dozama, ne pristaju ni u kojem slučaju  na doživotno docjepljivanje kojim će kupovati svoju slobodu svakih nekoliko mjeseci po diktatu novih mutiranih sojeva virusa školski nazvanih po slovima grčkog alfabeta, a ima i ljudi s Covid potvrdama koji ih se odriču iz solidarnosti s diskriminiranima.

Svjetski moćnici su za sada postigli svoj cilj. Ljudi su otuđeni jedni od drugih, ideološki i sociološki podijeljeni. Divide et impera. Provjereni recept diktatora. Užas koji mnogi odbijaju vidjeti, a jako dobro znaju što se događa… Najviše je ljudi koji se ovih dana boje javno iznijeti svoj stav, pa šalju svojim prijateljima poruke u Inbox , a u kojima nam donose svoja iskustva i šalju fotografije i video zapise s raznih krajeva svijeta. Među njima je najviše onih koji se boje da bi mogli izgubiti svoja radna mjesta.

Javljaju se svojim porukama i brojni ogorčeni roditelji koji strahuju za budućnost svoje djece. Današnja djeca i mladi nemaju isto djetinjstvo i mladost kao mi. Nemaju opuštena druženja, oduzeto im je pravo na bezbrižnu igru, na vesele izlete, zagrljaje, razigrane maturalce, norijade. Kako da ostanu normalni, pitaju se njihove majke i očevi?

Ovo je sumrak čovječanstva i zvjerstvo neviđenih razmjera. Nitko nije pošteđen. Cijeli svijet je u toj apsurdnoj situaciji. Virus je glavni akter. Svijet je globalno selo. Svi smo pozvani na taj maskenbal. Nitko ne smije otkazati poslušnost jer bi na taj način mogao završiti na lomači. Masovni su prosvjedi diljem svijeta. Ne, ne mogu vjerovati da će to ludilo ići dalje. To se mora zaustaviti na vrijeme.

Asocijacija na obilježavanje židovskih trgovina nije nažalost jedina koja podsjeća na ta crna vremena iz tame Drugog svjetskog rata. I Covid potvrde također asociraju na zloglasne propusnice iz doba nacizma, kao i na Davidove zvijezde kojima su se obilježavali Židovi. A, diljem svijeta potiho niču i logori u koje bi se u budućnosti trebali smještati neposlušni, necijepljeni, zaraženi… Teško bolesni pacijenti po našim bolnicama, po izjavama medicinskog osoblja koje je odlučilo progovoriti istinu, bivaju nasilno cijepljeni prije no što im se pruža medicinska pomoć, a neki od njih zbog svojih teških dijagnoza ne smiju primiti to cjepivo i ako ga prime imaju stravične nuspojave.

Doktor Josef Mengele (teško mi je pokraj njegova imena uopće napisati titulu doktor), zloglasni „Anđeo smrti“, krvožedni masovni ubojica iz Auschwitza bio bi presretan kada bi vidio što se danas događa u svijetu i koliko okrutnosti ima među ljudima, kako se strogo i rigorozno ovih dana pojedini predstavnici sustava odnose prema građanima, kako se pojedini doktori odnose prema svojim pacijentima, čast hrabrim iznimkama, suvremenim herojima koji pružaju otpor ovoj represiji, želeći sačuvati svoju ljudskost u ovim nehumanim uvjetima u kojima rade.

Nije ni čudo da je ovih dana izdana i jedna vrlo zanimljiva i to važeća Covid potvrda – na ime Adolfa Hitlera. Naravno, ubrzo je ukinuta, ali, eto, i to je jedna od vrlo znakovitih subliminalnih poruka koje smo mogli dobiti od globalnog računalnog sustava koji nas sve želi porobiti i koji je bez problema, zahvaljujući kodovima koji su bili upisani u sustav, dopustio izdavanje te važeće potvrde.

Svi su se svojedobno smijali teoretičarima zavjere koji su tvrdili da se Hitler nije ubio u bunkeru i da je viđen živ i fotografiran desetak godina kasnije u Južnoj Americi. Malo sam cinična, naravno. No, činjenica je nepobitna – sljedbenici Adolfa Hitlera vrlo ga uspješno održavaju na životu i dan danas, što se vidi iz priloženog. Eto, čak su mu i važeću Covid potvrdu prije par dana izdali. 

I, na kraju, kao svjetlo na kraju tunela, spomenut ću epilog priče o njemačkom izlogu. Netko je, naime, fotografirao jednog čovjeka pred tim izlogom s natpisom: „sramim se“, a izlog sada, nakon onoga što je na njemu pisalo, izgleda bitno drugačije, oblijepljen je bijelim trakama, a zloglasnog natpisa više nema. Ironija cijele situacije je u tome što taj čovjek na fotografiji nije ništa kriv, naravno. Ali, on je odlučio krivnju cjelokupnog društva preuzeti na sebe, kako bi ukazao svojim sugrađanima da bi se svi oni zajedno trebali posramiti svega što se događa jer su svi oni zajedno na neki čudan način to i dozvolili.

Da, svi smo dio društva u kojem živimo i djelujemo i na neki smo način odgovorni za ovakve i slične neprimjerene incidente. Naša je šutnja ponekad naša krivnja. Naše nedjelovanje u suzbijanju nepravdi koje uočavamo također. Duboko me dirnula gesta tog čovjeka. Pridružujem mu se pred tim izlogom u mojim mislima. I sramim se u ime svih onih koji se ovih dana ne žele posramiti za svoja zlodjela.

Opasno je imati svoje mišljenje

Ovih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. Dugo se nisam usudila taknuti gorućih društvenih tema, upravo iz razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni. No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe.

Moji roditelji, prijatelji i susjedi mi vele – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve savjete, eto, dobivam, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.Korona je, dakle, nešto o čemu je postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako kažu upućeni.

Možemo, dakle, o svemu, ali ne i o koroni, a ako i progovaramo o koroni – to treba biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, rekli bismo – (ne)vjerodostojno.No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala. Moja struka nije medicina već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva, pa tako i sada u ova, kako kažu upućeni, novonormalna pandemijska vremena.

Ljudi umiru. Odlaze. Nažalost. I, rađaju se. Dolaze. Jedni ljudi su u strahu od opasnog virusa koji se nezaustavljivo širi. Drugi ljudi su u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva. Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Jedni su obilježeni covid potvrdama, ponašajući se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu, a drugi ih žele ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima, diskriminatornima te ulaženjem u nečiju privatnost i zdravstveni karton. Jednom stranom ulice hodaju cijepljeni, drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih – necijepljeni ljudi. Navodno i jedni i drugi šire zarazu. Među preminulima ima i jednih i drugih.

Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine.Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih prijateljstava. Psovke pršte na sve strane, sklopljene slušalice padaju kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokiraju se dojučerašnji prijatelji na društvenim nrežama, odfrendavaju jedni druge kao od šale, pljuju jedni po drugima bez pardona.

Očekuje se od svih nas da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama, jel tako? Svemu tome danas svjedočimo.Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demokracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja.

Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo.Prekrasno, zar ne? Ako se usudiš pisnuti, razapet će te. Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u covid nam ne diraj, ima tko može i smije o tome danonoćno i nadasve vjerodostojno pisati i govoriti – onaj tko je za to jako dobro plaćen.

Pa, da. Obični smrtnici mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu cjepiva. I, tako u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji.Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – novac.

I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim covidom izazvanim mukama u društvenom smislu. Ta covid kriza probudila je ono najgore u ljudima. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu, društvenu klimu.

Takva je odluka donešena na globalnoj razini, a naši su političari štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.Corona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno.

Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari praktički nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama i skupljačima političkih bodova. Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš.

Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…

Ali ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato ću o njoj doista i pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu teme koja razara i kosi sve pred sobom, da joj ime ne spominjemo više…