Ovih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. Dugo se nisam usudila taknuti gorućih društvenih tema, upravo iz razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni. No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe.
Moji roditelji, prijatelji i susjedi mi vele – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve savjete, eto, dobivam, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.Korona je, dakle, nešto o čemu je postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako kažu upućeni.
Možemo, dakle, o svemu, ali ne i o koroni, a ako i progovaramo o koroni – to treba biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, rekli bismo – (ne)vjerodostojno.No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala. Moja struka nije medicina već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva, pa tako i sada u ova, kako kažu upućeni, novonormalna pandemijska vremena.
Ljudi umiru. Odlaze. Nažalost. I, rađaju se. Dolaze. Jedni ljudi su u strahu od opasnog virusa koji se nezaustavljivo širi. Drugi ljudi su u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva. Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Jedni su obilježeni covid potvrdama, ponašajući se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu, a drugi ih žele ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima, diskriminatornima te ulaženjem u nečiju privatnost i zdravstveni karton. Jednom stranom ulice hodaju cijepljeni, drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih – necijepljeni ljudi. Navodno i jedni i drugi šire zarazu. Među preminulima ima i jednih i drugih.
Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine.Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih prijateljstava. Psovke pršte na sve strane, sklopljene slušalice padaju kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokiraju se dojučerašnji prijatelji na društvenim nrežama, odfrendavaju jedni druge kao od šale, pljuju jedni po drugima bez pardona.
Očekuje se od svih nas da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama, jel tako? Svemu tome danas svjedočimo.Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demokracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja.
Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo.Prekrasno, zar ne? Ako se usudiš pisnuti, razapet će te. Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u covid nam ne diraj, ima tko može i smije o tome danonoćno i nadasve vjerodostojno pisati i govoriti – onaj tko je za to jako dobro plaćen.
Pa, da. Obični smrtnici mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu cjepiva. I, tako u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji.Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – novac.
I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim covidom izazvanim mukama u društvenom smislu. Ta covid kriza probudila je ono najgore u ljudima. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu, društvenu klimu.
Takva je odluka donešena na globalnoj razini, a naši su političari štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.Corona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno.
Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari praktički nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama i skupljačima političkih bodova. Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš.
Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…
Ali ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato ću o njoj doista i pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu teme koja razara i kosi sve pred sobom, da joj ime ne spominjemo više…
Tag: kolumne
Domoroci Globalnog sela
Čovjeka od pamtivijeka privlače putovanja. Putovanja su usađena duboko u našu bit i bez njih kao da ne bismo mogli živjeti. Svako malo nešto se u nama probudi i tjera nas na put, daleko od svakodnevice. Razmišljajući o mojim putovanjima, često se pitam što je to bilo presudno u mom donošenju odluke o nekom odredištu. Kako određujemo smjer našega kretanja? U jednoj životnoj fazi privlače nas uvijek neke nove postaje i strane svijeta, dok se u sljedećoj fazi, pak, volimo vraćati na stara i dobro nam poznata mjesta. Čas volimo putovati u nepoznato, ne znajući što nas čeka, čas se vraćamo na stare i dobro nam poznate putove, upravo zato jer znamo što nas na tim putovima čeka.
Čovjek se mijenja kao i vrijeme, i godišnja doba i odredišta koja posjećujemo. U svakom od odredišta koja smo posjetili ostaje zauvijek otisnut dio nas, dok u nama ostaje vječno upisan još jedan komadić ovoga šarolikog svijeta. Netko će na svom putu birati utabane staze, dok će netko drugi sam krčiti svoje nove još neotkrivene putove. Ponekad se čini kako je lakše ići nekim putem samo zato što je netko već tim putem išao, no to sigurno nije ni upola uzbudljivo kao otići nekamo kamo te srce vodi, makar to bio put kroz trnje i šipražje.
Smjer našega putovanja gotovo uvijek je vrlo usko povezan s nekim osjećajima za koje vjerujemo da će određena destinacija u nama probuditi. Pitam se: može li čovjek ponekad i pogriješiti u svojoj procjeni i krenuti u krivom smjeru? Goethe je bio uvjeren da je to nemoguće, ističući kako čovjek nikada neće izgubiti pravi put bude li se ravnao prema svojim osjećajima i svojoj savjesti. No, ako se i dogodi da pod utjecajima okoline, ne daj Bože, skrenemo s puta, sjetimo se Danteovih riječi: kada noga skrene s pravoga puta, što brže hoda, to brže zaluta iznajmo što prije prepoznati krivi smjer i ponovno pronaći smjer kojim nas vode naši osjećaji. Francis Bacon je, želeći opisati težnju svakog čovjeka ka unutarnjim previranjima, u svom eseju Of Travel bio primijetio kako putopisci češće pišu brodske dnevnike od kopnenih zapisa. Čudio se činjenici da ljudi toliko pišu putujući morem, iako ne mogu ni čuti, ni vidjeti ništa drugo osim valova, morske pučine i neba, dok putujući kopnom gdje mogu vidjeti mnogo više toga, najčešće to ne čine. Doista, kopneni su putopisi drugačiji od brodskih ili zatvorskih dnevnika koji su zbog odvojenosti pisca od izvanjskog svijeta naglašeno kontemplativni.
Za vrijeme rada na mojoj knjizi Na Diogenovu putu, posebno sam uživala razgovarajući s poznatim putopiscem Don Georgeom koji je putujući svijetom otkrio kako su ljudi diljem svijeta bogati u svojoj različitosti, ali u svojoj biti su zapravo vrlo slični. Dovoljno je samo da se međusobno sretnemo s ljudima iz raznih zemalja, kako bismo to otkrili. Najvažnije od svega je da na našem putu nikada ne zaboravimo biti prisutni u svakom trenutku putovanja. Odsutnost duha odvaja nas od mogućnosti našeg unutarnjeg putovanja, bez kojega ni jedno putovanje nije ono pravo. Naš unutarnji objektiv koji stalno bilježi naša zapažanja i naše osjećaje, znatno je važniji od onog vanjskog kojim bilježimo izvanjski okoliš.
Jedan od zagovornika našeg unutarnjeg previranja bio je i austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke, koji je ustvrdio kako je, bez obzira na to kamo sve čovjek putuje, jedino putovanje ono unutar nas samih. Svaki put kada nam se tijekom naših putovanja dogodi neki déjà vu ili kada nam se netko ili nešto učini poznatim, mi postajemo budniji i pitamo se: što je to probudilo našu pozornost i istančalo naša osjetila? Da, svi mi na našim putovanjima tragamo za djelićem svijeta unutar sebe i za komadićem sebe u tom šarolikom svijetu.
Svatko u cijelom svijetu može, ako to želi, biti i u gostima i kod kuće. Čovjek koji je u svakom trenutku svoga životnoga putovanja maksimalno prisutan, moći će s lakoćom u bilo kojem dijelu svijeta prepoznati jedan dio sebe, baš kao što će unutar sebe uvijek znati prepoznati bilo koji dio svijeta.
Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi, napisala sam svojedobno u jednoj mojoj pjesmi. Putovati je kao sanjati neki bolji svijet, danas bih dodala. Putujući ljudi jedna su velika združena kolona ljubavi koja svakodnevno svojom znatiželjom grli cijeli ovaj svijet. Nisu li upravo putnici prije svih ostalih ljudi na svijetu, u želji za otkrivanjem novih kontinenata, proširili naše horizonte i udarili temelje Globalnom selu u kojem danas živimo? Nisu li upravo putovanja osmislila kartu svijeta kakva ona danas jest?
Pogledaj u nebo dok šećeš gradom i vidjet ćeš bijele tragove aviona. Stalno netko negdje putuje ususret sebi i svijetu, iako se ponekad čini da je čovječanstvo u bijegu od sebe i tog istog svijeta. Ne, nije tako, uvijek putujemo prema sebi i svijetu, pa čak i onda kada se čini da od svega bježimo.
Onima koji putuju kako bi pobjegli od sebe, obično kažem: možeš putovati kamo god želiš, ali od sebe ne možeš pobjeći i kamo god kreneš opet ćeš sresti sebe. Danas kada se čini da smo sve kontinente već otkrili, mi nastavljamo s otkrivanjem nekih novih tajni, možda i u sebi. Putujemo čak i onda kada naizgled nikamo ne idemo, jer i sam život je jedno veliko putovanje na kojem susrećemo brojne nama drage suputnike s kojima dijelimo kupee, sjedala, tračnice, ceste, cvjetne livade, sunčane proplanke te snježne planinske vrhove, rijeke, jezera, mora i oceane.
Putnici smo i onda kada mislimo da to nismo. Ponekad smo putnici samo u mislima ili snovima, ponekad putujemo internetskim ili knjiškim stranicama, ponekad zamišljeno koračamo poznatim i nepoznatim ulicama. Svaki je putnik donositelj neke važne poruke svojim suputnicima. Putnike svi vole i svugdje su dobrodošli. Njihova su putovanja posuta osmjesima gostoprimstva, prijateljstva i ljubavi. Putnici su ljudi koje jednostavno moraš voljeti, jer oni vole cijeli svijet, pa tako i svakoga od nas. Putnici su ljudi koji se ne boje živjeti niti iza, niti ispred svoga vremena, baš kao što se ne boje postojati niti u sadašnjem trenutku, niti u onom još nedoživljenom snu. Nije li predivno s vremena na vrijeme iskočiti iz svakodnevice u kojoj svatko od nas ima svoju ulogu i pokloniti sebi užitak i čast titule putnika i jednostavno joj se na sve moguće načine prepustiti i cijelim svojim bićem uživati u njoj – dati svoj doprinos iskrenom zagrljaju svijeta? Još kada bismo se svakoga dana mogli sjetiti činjenice da smo putnici zapravo cijeloga života, tada bi lice ovoga svijeta vječno bilo nasmijano, kao i naše. Sretan vam put dragi moji suputnici!
Poslušaj što ti srce govori
Možemo to zvati zakonom privlačenja, možemo to zvati energetskim bumerangom, magnetom, Božjom pravdom ili karmom, sasvim je svejedno, ali jedno je sigurno – ono što dajemo, to ćemo i primiti na ovaj ili onaj način, u ovom ili onom obliku. Ono što dajemo od sebe, to će nam se vratiti u za nas neznanom obliku i trenutku, a kada dođe taj dan, znat ćemo da je to taj neizbježan i nepogrešiv Zakon Prirode, kako god ga mi zvali i na kojoj god strani svijeta živjeli.
Sami pišemo svoju sudbinu i odlučujemo o njoj, prizivajući svakodnevno našim mislima i osjećajima događaje i ljude u naše živote. Kada su naše misli i osjećaji usklađeni s našim duhom, tada prizivamo ono najbolje za nas, a da bismo to postigli, moramo najprije obaviti onaj najvažniji razgovor od svih ostalih, a to je razgovor sa samima sobom. U tom ćemo razgovoru najbolje upoznati sve tajne putove naše podsvijesti.
Ono što želimo da nam dođe u život, moramo odaslati Izvoru. Ako želimo ljubav, poklanjajmo ljubav i samo ljubav. Ako ulažemo energiju u nešto što nas ispunjava, kad-tad ta će energija uroditi plodovima koji su nam potrebni. Priroda je rekla sve. Samo treba čitati njezine znakove. Što sijemo, to ćemo i žeti.
Koliko smo svjesni važnosti naših misli i njihova utjecaja na sve što nam se događa u životu, točnije – na sve što njima prizivamo u naš život? Pitanje koje nam se ovdje nameće je sljedeće: do koje mjere mi uopće poznajemo našu podsvijest? Jesmo li svjesni da možemo upravljati našim mislima ili možda mislimo kako one žive neki svoj život bez mogućnosti našeg utjecaja na njih?
No, kako ćemo utjecati na naše misli, ako ih ne osvijestimo, ako niti ne znamo koje su to uopće misli? Upoznajmo se stoga s našom podsviješću prije svega ostaloga. Pogledajmo čega sve ima u njoj kako bismo tamo napravili reda i riješili se naših ružnih sjećanja i negativnih uvjerenja ako ih tamo ima te ista pretvorili u poučna i pozitivna. Svaki čovjek najprije mora upoznati sebe kako bi mogao upoznavati druge ljude. Sve se događa s nekim razlogom. Baš sve. Svaki čovjek mora naučiti koristiti svoj vlastiti mozak kako bi lakše upravljao svojim životom. To je početak svega ostaloga. Naše misli i naše emocije uistinu kreiraju naš život. Ono što razmišljamo i osjećamo utječe na ono što nam se događa u životu.
Ne možemo istodobno biti i sretni i tužni, kao što ne možemo istodobno i letjeti i roniti. Ne možemo istodobno biti mudri i nepromišljeni, kao što ne možemo istodobno biti štedljivi i rastrošni. Mi donosimo odluke u našoj podsvijesti koja šalje poruke našoj svijesti. No, kada to osvijestimo – tada naš život postaje posve drugačiji.
Kada naučimo koristiti naš mozak kao što koristimo naša računala, tada se čuda počinju događati na svakom koraku našega života. Kako ćemo ispuniti svoje želje i snove, ako ne znamo ni koje su to želje i koji su to snovi? Svatko od nas utječe na stanje svoga uma, svoga duha i svoga tijela, sve je povezano. Mi smo kreatori naših vibracija. Kada emaniramo ljubav, ljubav nam se vraća. Kada emaniramo zahvalnost, obilje nam se vraća. Kada svjetlo u nama zasvijetli, jer smo se prepoznali u nekome ili nečemu, snaga Izvora to osjeća i iz tog Izvora prema nama teku slične situacije koje će ponovno rezultirati našim entuzijazmom zbog možebitnog prepoznavanja.
Ono u što vjerujemo, vjeruje u nas. Ono što tražimo, to ćemo naći, odnosno – to isto će pronaći nas. Sve je u biti jako jednostavno. Svakoga bismo dana trebali pročistiti naše misli od nepotrebnih energija i informacija i usredotočiti se na one energije, ljude, trenutke i stvari koje su u skladu s našim višim bićem, našom dušom i našom životnom svrhom. Na taj način, svakim novim životnim korakom otkrivamo što znači imati čiste misli, čisto srce i čistu dušu. Svakim novim korakom bolje upoznajemo sebe i kročimo dalje mrvicu pametniji i sretniji. Svaki korak je neki novi početak, nova nada puno novih snova željnih ostvarenja. Uz takvog učitelja iz naše podsvijesti sve je tako lako naučiti. Uz naš osviješteni i probuđeni unutarnji glas lakše je rastjerati sve oblake, razbistriti naš um i s lakoćom prepoznati putokaze u smjeru našeg ostvarenja. Kada osvijestimo naš unutarnji glas, čut ćemo kako svakome od nas govori: „Pođi tamo kamo te srce vodi, idi tragom svoga osmijeha, idi prema onome što veseli tvoje srce i tvoju dušu.“ Tako sam činila oduvijek. To činim i danas, svaki dan. Tako ću činiti dovijeka.
Pješčani sat
Sutra je još daleko. Jako, jako daleko. Volim tako razmišljati. Iz te perspektive daleke sutrašnjice još više volim svaki današnji dan. Pješčani sat na mom radnom stolu svojom me protočnom preciznošću podsjeća kako je svako zrnce pijeska jedan trenutak koji zauvijek odlazi u nepovrat. Ne uzimajmo zdravo za gotovo poruke pješčanog sata. Možemo se praviti kako vrijeme ne postoji, onako, iz zabave, kako bismo se svako malo izgubili u životnim radostima. Ali, ono je tu, u nama i oko nas. Ono je rijeka života koja neumorno teče. Tecimo s njom.
Znajmo odvojiti bitno od nebitnog. Znajmo što je ljekovito za nas, a što nas truje. Znajmo što nam bistri um i što ga zamagljuje. Znajmo prepoznati energetske vampire i one ljude koji su vrijedni svake sekunde našega života. Znajmo kako ćemo napuniti naše baterije i klonimo se svega i svakog tko ih prazni. Razgrnimo oblake, uhvatimo zraku sunca i ne puštajmo je. Svaka je od njih jedan jedini jedinstveni poklon života koji se neće ponoviti nikada više. Svaka je od njih neponovljiva. Neka takvi budu i svi trenuci naših dana. Svježi. Uvijek novi. Puni vitamina. Zdravi i veseli. Da. Autentični. Visoke energetske vrijednosti. Vrijedni življenja.
Živimo opušteno. Prepustimo se rijeci života i shvatit ćemo da smo kod kuće doista tamo gdje nam srce stanuje. Naše srce je naš jedini dom. Često me zaokuplja moj dom. Pitam se – jesam li učinila dobro kada sam zauvijek otišla od njega? I, onda shvatim da ni onda kada odlazimo zapravo uopće ne odlazimo ako tako ne odluči naše srce.
Neki dan iznenada me uhvatila nostalgija. Začuh zov doma mog. Začuh kako me zove moj stari dom. Dom mog djetinjstva. Došao mi je u misli i nije me puštao. Odlučila sam krenuti za tim osjećajem. Morala sam. Došla sam sama na staru adresu iz moga djetinjstva i zastala malo pred tom starom kućom u kojoj kao da još uvijek živi moje djetinjstvo. Gle, mene više nema tu. Ne stanujem tu. A tu sam. Evo me. Čujem svoj smijeh i smijeh dragih mi ukućana. Svi smo tu. Vidim i čujem sve nas. Vidim žive slike mojih najdražih kojih više nema, ali tu su, ipak su tu. I bit će tu. Osluškujem svoje srce. Ono mi daje najbolje odgovore. Sretna sam što sam došla na prag na kojeg me dovelo moje srce. I moj dom je sretan. Otišla sam, a zapravo nikada nisam otišla. Srce mi stanuje tu. Razmišljam o svemu što je bilo i što će biti, dok mi pogled bježi s prozora moje sobe prema nebu. Ne želim prestati gledati to nebo. Ono čuva sve nas i naše uspomene. Vječnost je još uvijek tu. Dobro je. Srce mi je ispunjeno radošću. Sada mogu dalje, pomislih i krenuh proživjeti preostale sate toga dana, zagrliti preostala zrnca pijeska mog pješčanog sata.
Da. Za sreću je potrebno tako malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. To će biti sasvim dovoljno. Za sve ostalo on će se pobrinuti sam.
Jesen je tu. Stigla je. Ni prerano. Ni prekasno. Na vrijeme. Ona je divna. Ona je krik prirode. Carstvo gorućih, plamenih boja životne prolaznosti koje nas zovu u život, u trajanje. Sve izgara u plamenovima iznova se rađajući. Nenadmašno.
Jesen je najbolji prikaz prolazne trajnosti Prirode, njezine bolno ugodne i gorko slatke protočnosti. I brojke su dio te prolazne trajnosti. One prolaze i traju istodobno. I, da, ponavljaju se i to uvijek na neki nov način. Volimo brojke i bojimo ih se istodobno. Datume i volimo i ne volimo. Volimo ih kada su to sretni datumi, rođendani, sretne obljetnice, a ne volimo ih kada obilježavaju nešto tužno i za nas bolno.
Sjetimo se načas početka tisućljeća. Sjetimo se našeg boravka u uskom grlu pješčanog sata, između dvije brojčanim zidom razdvojene epohe. Dobro se sjećam, naša su očekivanja na početku tisućljeća bila doista optimistična. Bolji svijet bio je na vidiku. Vjera u bolje dane neka nas nikada ne napusti, a svaki novi današnji dan neka nam svima bude ispunjen radošću. Svako je novo danas jedan vrijedan poklon Prirode svakome od nas. U jednom su danu sva tisućljeća. Budimo zahvalni na svakome od njih. Na svakom otkucaju sata. Jedan od njih bio je prvi kojega smo čuli. Jedan od njih bit će i zadnji. A život neka zato bude onakav kakav želi biti i neka slavi svaki novi otkucaj našeg srca. Jer naše srce je naša vječnost. Naše nebo. Naš dom kojega nikada ne napuštamo. Naš pješčani sat ispunjen zvjezdanom prašinom duha. Radujmo se…
Nagradne igre nekad i sad
Kada izbrišeš, zaboraviš ili baciš nešto staro što iz ovog ili onog razloga smatraš nepotrebnim – oslobađaš prostor za nešto novo u svom životu, bilo da se radi o novom komadu namještaja, novom odjevnom predmetu u tvom ormaru ili nekoj novoj misli u tvojoj glavi.
Recycle Bin radi non-stop, ljudi obožavaju reciklirati svoj život u svim segmentima. Ljudi se od pamtivijeka žele regenerirati, iznova rađati, obnavljati, pomlađivati. Uvijek krećemo ispočetka, svakoga jutra s nekim najnovijim alatima. Traže se nove metode za sve, svi su u potrazi za najnovijim trendovima poslovanja, pa tako i za najnovijim trendovima u oglašavanju. Omamljenost praćenjem trendova pretvorilo je djelatnike u komunikacijskoj industriji u tragače za što suvremenijim metodama tržišnog komuniciranja kojima će, kako vjeruju, osuvremeniti svoje tržišno komuniciranje.
Tako su i nagradne igre kao najatraktivniji dio promotivnih aktivnosti svih brandova koji drže do sebe, doživjele svoje osuvremenjivanje. Kada malo razmislimo o njima, primijetit ćemo kako su u posljednje vrijeme skoro sve nagradne igre usko vezane uz naše tehnološke ljubimce i skoro sve nas upućuju da pošaljemo sms kod sa svoga računa ili, pak, sms poruku s ključnom riječju i našim podacima na neki broj telefona i potom čekamo izvješće o našem dobitku ili gubitku. Za one koji su nestrpljivi, tu su web stranice ili broj telefona na kojem će zvanjem ili putem sms-a moći saznati jesu li dobitnici ili gubitnici neke nagradne igre. No, ljudima se sve manje da slati te sms kodove i ne da im se baš čuvati račune, baš kao što im se ne da sms-ati svoje podatke s ključnom riječju neke nagradne igre. I tako većina nagradnih igara biva odrađena, ali na jedan digitalno-birokratski način, rekli bismo. Sve su norme zadovoljene, šifre su pristigle, dobitnici su izvučeni, njihova su imena objavljena na web stranicama tvrtke i u partnerskim medijima, nagrade su poslane dobitnicima, ali gdje je u svemu tome uzbuđenje? Gdje je u svemu tome strast?
Neki prodajni lanci svojim kupcima nude skupljanje bodova ili naljepnica, što je također svojevrsna igra (živaca), nakon čega (čitaj: nakon ogromne količine potrošenih novaca) mogu osvojiti popuste na kupnju određenih proizvoda ili neke nagrade. U ovom slučaju kupci se natječu s drugim kupcima u pukoj potrošnji – tko više potroši, osvaja više bodova… Ali, niti tu više nema onog zajedništva koje su imale nagradne igre nekad. Svatko je solo igrač, solo sakupljač bodova ili naljepnica, solo jahač kroz pustinju punu stvari i osamljenih ljudi. Svatko je sam protiv svih, umjesto da smo svi za jednog i jedan za sve…
Kada se danas prisjetim nagradnih igara prije digitalne ere ili možda bolje reći prije vremena sveopćeg egoizma koji je obuzeo ljude, čini mi se da su se u posljednje vrijeme nagradne igre sasvim neopravdano otuđile, da ne kažem dehumanizirale i pretjerano digitalizirale. Što možemo, i one su slika društva u kojem živimo, zar ne? No, mora li biti baš tako?
Oni koji se sjećaju nagradnih igara prije digitalne ere, sjetit će se da su nekada nagradne igre doista bile to što i sama riječ kaže – igre. Ljudi su se zajedno igrali i usput nešto osvajali, često su morali pokazati neku vještinu ili se natjecati kako bi osvojili neke sponzorske nagrade pri čemu su se beskrajno dobro zabavljali. Zajedništvo je bilo na prvome mjestu, a nagrade su bile na drugom. Osjećaj sreće i zajedništva je ono što je ljudima ostalo u sjećanju još dugo nakon osvojenih nagrada koje su završile negdje na policama ili u ladicama kao podsjetnici na ta nezaboravna druženja.
Sjećam se nagradnih igara pojedinih domaćih i stranih tvrtki u kojima su se ljudi natjecali u pjevanju, plesu, napuhavanju balona, a bili su tu i zgodni kvizovi, tombole, pa iznenađenja za sve ljude koji su taj dan imali rođendane i tome slično. Bilo je to vrijeme kada su ljudi željeli biti bliski s drugim ljudima i kada je mjesto prodaje ili određeni event bio prigoda za dodatno zbližavanje prisutnih ljudi putem nagradnih igara. Tvrtkama – organizatorima promotivnih igara bilo je najvažnije da se ljudi zabavljaju kako bi taj doživljaj još dugo nosili u sebi kao dragu uspomenu. Ime njihova branda vezalo se za naše emocije i doživljaje. Nije bilo pametnih telefona, ni sms kodova. Postojali su ljudi. A, nagrade su se osvajale odmah – na licu mjesta, baš kao kada u lunaparku pogodiš plišanog medu nekom lopticom, kako bi s njim otišao kući s osmijehom na licu. Danas više nema toga zajedništva i smijeha, nema te igre. Umjesto ljudi koji su se igrali, danas postoje samo njihovi sms-ovi, a u fokusu više nije zajedništvo, kao niti igra, već isključivo neke materijalne nagrade. Osjećaj zajedništva zamijenio je osjećaj posjedovanja neke opipljive stvari u našoj ruci.
Novosti nam stižu gotovo iz minute u minutu. Svake je minute moguće nešto napraviti na nov način. Bolje. Pametnije. Brže… Ali, ponekad je dobro i učiniti nešto na stari dobri način, kako ne bismo pretjerali u tom vapaju za uvijek nečim novim, novijim, najnovijim i novijim od najnovijeg. Jer, nije baš sve što je novo samim time što je novo i najbolja zamjena za nešto staro. Ni u kom slučaju. Nešto novo može biti i produžetak nečeg starog ili nova verzija nečeg starog. I ne samo to, već i sve što je staro već sutra može ponovno biti proglašeno nečim novim. Slučaj retro slušalice za mobitele najbolje dokazuje tu tvrdnju. Požurili smo priljubljivati mobitele glavama, ne razmišljajući o štetnom utjecaju zračenja. Zatim je netko spomenuo zračenje i svi smo brže bolje u uši stavili male slušalice. A, kada smo pomislili da smo se zauvijek riješili klasičnih retro telefona, zapljusnuo nas je novi hit – retro slušalica za mobitele koja znatno smanjuje zračenje našeg tehnološkog ljubimca i podsjeća nas na neka ne baš tako davna vremena u kojem je ta telefonska slušalica simbolizirala produženu ruku našeg svakodnevnog druženja u stvarnom svijetu. Ta je slušalica možda najbolja metafora za priču o nečem novom što je u biti nešto staro, ali i o nečemu što je previše dobro da bi bilo prepušteno zaboravu i bačeno u Recycle Bin.
Igrajmo se kao nekad. Budimo zajedno. Ne otuđujmo se sms kodovima. To više nisu nagradne igre u kojima se igramo jedni s drugima, već su to „igre gladi“ osamljenih ratnika na vjetrometini sveopćeg konzumerizma.
Svi se vole igrati. Svi vole sanjati. Svi se volimo nadati i vjerovati da ćemo upravo mi biti ti koji će osvojiti vrijedne nagrade. Tako je u nagradnoj igri pod nazivom Find the Gold in Marlboro Country tvrtke Philip Morris 90′-ih godina prošloga stoljeća na Zagrebačkom velesajmu sudjelovao i prvi predsjednik Republike Hrvatske, doktor Franjo Tuđman pridruživši se u toj igri ostalim posjetiteljima Zagrebačkog Velesajma i nadajući se da će upravo on osvojiti glavnu nagradu – grumen zlata. Glavnu nagradu nije osvojio, ali je dobio prigodan dar kao sudionik nagradne igre. Jer, važno je sudjelovati, zar ne? Mene još i danas posebno veseli sjećanje na sjajnu atmosferu na štandu Philip Morrisa u američkom paviljonu na kojem sam u vrijeme spomenute promocije radila kao hostesa zajedno s kolegicom Biljanom iz Maribora. Svi sudionici uživali su u igri, nadali se i zabavljali se dobivajući atraktivne nagrade. Bilo je glazbe, plesa, pjesme, šale i druženja, a sms kodovi bili su još u dalekoj u budućnosti…
Već su stari Rimljani shvatili da je život igra (Kruha i igara!)… Igrajmo se i mi, ali na pravi način. Igrajmo se jedni s drugima, ne jedni protiv drugih… Da, važno je aktivno sudjelovati u igri zvanoj život, ali i omogućiti drugim ljudima da sudjeluju u toj istoj igri. I zato, sjetimo se ponekad da to naše sudjelovanje u igri ne znači sprječavanje drugih ljudi da sudjeluju u toj istoj igri… Previše je onih ljudi koji su krivo shvatili pravila igre suvremenog društva, previše je onih ljudi koji misle da igrati znači izbaciti druge igrače iz igre. Previše je onih ljudi koji misle da za njih vrijede neka posebna pravila igre, dok bi po njima za ostatak društva trebala vrijediti neka prizemna pravila te iste igre. No, nije tako. Igrati se možemo samo svi zajedno – pod istim humanim pravilima.
Kako se nositi s lažima
Civilizirano ponašanje ponekad znači i prihvatiti nečije laži. Žalosno, ali istinito. Koliko nam se puta znalo dogoditi da pričamo s čovjekom koji nam laže u lice, a mi šutke prihvaćamo njegove ili njezine laži. Nema čovjeka kojemu se to nije dogodilo. Što učiniti? Nećemo valjda lažovu u lice reći – lažove jedan, sram te bilo! Svi mi svakodnevno prihvaćamo nečije laži samo kako bismo s tom osobom ostali u tzv. civiliziranim odnosima ili kako bismo održali mir situacije u kojoj se nalazimo.
A, kada već govorimo o lažovima i o tome kako podnijeti njihove laži, priznat ćemo, lakše podnosimo lažove koji lažu sa stilom, koji se potrude svoje laži upakirati u neku zanimljivu priču, od onih lažova koji nesmiljeno lažu ne trudeći se nimalo uljepšati i ukrasiti svoju laž nekim detaljima koje su, eto, osmislili samo zbog nas. Teško to priznajemo, ali u nekim životnim trenucima kao da volimo laži koje su osmišljene radi nas, jer imamo osjećaj kako se ta osoba ipak potrudila izmisliti cijelu priču s jednim jedinim ciljem – kako bismo mi živjeli u zabludi. Pomalo smiješno, zar ne?
Šalu na stranu, laži su vrlo snažan alat naše svakodnevne komunikacije s mnogim ljudima i često ljudi koji se njima služe postižu velike uspjehe, što na privatnom, što na poslovnom planu. Neki su ljudi svoje umijeće laganja ispolirali do savršenstva, uvidjevši koliko im to umijeće pomaže na životnom putu. Primjere uopće nije potrebno navoditi, jer ih je uistinu bezbroj.
Kome još treba istina, zapitat ćemo se, kada laži danas tako dobro prolaze? Laž nije zakonom zabranjena, čak naprotiv, prešutno je društveno vrlo dobro prihvaćena, da ne kažem poželjna, jer spada u sastavni dio sveopćeg pretvaranja i prenemaganja na putu do uspjeha. Ne postoje nikakve sankcije protiv laži. Zašto bi i postojale, pitaju se svi oni koji su ovladali umijećem laganja.
Da. Sloboda govora često puta je isto što i sloboda laganja. I, što sad? Ništa, naravno. Svijet se neće promijeniti. Ni ljudi. Sve će ostati kako jest. Laž nije topla voda koju smo otkrili, niti korov koji možemo trajno odstraniti. Ona je duboko ukorijenjena u međuljudsku komunikaciju od vremena od kada ona postoji. Toliko smo svakodnevno zapljusnuti svakojakim lažima, da ih ponekad doista uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo, kao sastavni dio života.
A, možda ne bi trebalo biti tako. Možda nikada nismo smjeli laži uzeti zdravo za gotovo zbog mira u kući, zbog zadržavanja nekog ustajalog odnosa, zbog čuvanja prijateljstva koje to u biti nije, zbog tko zna čega. Možda bismo trebali razmisliti o redefiniciji i revalorizaciji međuljudskih odnosa kao takvih, uspjeha kao takvog i istine kao takve. Istina koja glumi istinu to nije, već je laž. Da. Laž je istina koja to nije, ali izgleda kao da jest. Bilo bi ipak dobro sjetiti se ponekad da su laži loše i da se njima služe prepredeni ljudi koji od nas svojim lažima žele raditi budale. Nemojmo zato te ljude smatrati prijateljima i svakodnevno im opraštati njihovo laganje ili pronalaziti opravdanja za njihove laži kao ono najpoznatije opravdanje zvano – bijele laži (u prijevodu: dozvoljene laži, jer se njima služimo kada tobože želimo voljenu osobu zaštiti od loših vijesti), već se probajmo zaštititi od njihovih laži na način da počnemo birati naše društvo i provoditi naše vrijeme s ljudima koji zrače istinom koje god boje ona bila. Istina koja to jest ne trudi se biti ono što jest, ne glumi, ne priča nepotrebne priče, već samo jest to što je.
Crno-crvena šahovska ploča
Došlo je neko novo vrijeme. Gle čuda. Hrvatska se konačno malo odmara od ustajalih podjela na lijeve i desne jer su mediji već duže vrijeme zaokupljeni temom globalne pandemije, što uvriježene teme automatski stavlja u drugi plan. Dakle, može se i bez tih dosadnih povijesnih naklapanja. O, da.
Sada, kada mediji imaju drugog posla, nova tema koja nam se nameće također već postaje prezastupljena i na neki način neprobavljiva. Učinak koji je postignut jednim te istim medijskim sadržajem obično je takav da ljudima sve zajedno već pomalo prisjeda. Bude im dosta vijesti kao takvih. Prirodno je da žele neki odmak. Žele se maknuti od svega već toliko puta viđenog. Svaka tema čije se sjeme predugo sije postaje ljudima naporna i teška, bez obzira o čemu se radilo.
Desetljeća medijskog silovanja javnosti s lijevima i desnima dovela su spomenutu temu do gađenja. Dok su nam politika i mediji godinama servirali glupe povijesne podjele, ljudi su ostajali bez posla i krova nad glavom, tvrtke su se sustavno uništavale, nacionalno blago se rasprodavalo kao na tržnici, novac se krao na sve strane, novac sviju nas. Netko je htio u miru krasti, a narodu su servirane teme zahvaljujući kojima će se ta pljačka moći u miru odvijati.
Danas smo svi toga svjesni i žalimo za svakom minutom u kojoj smo dozvolili da nas mediji truju sa spomenutim temama. Sigurna sam da će doći dan kada će svi ljudi napokon progledati što se tiče podjela koje nam nameću mediji. Novi naraštaji više neće biti zainteresirani za podjele na crvene i crne jer te su podjele pomele naraštaje njihovih roditelja i donijele ljudima dužničko ropstvo i bijedu. Kapitalizam na hrvatski način konačno je razotkrio onu pravu podjelu ljudi na sramotno nemoralne s jedne strane i poštene, ali, na žalost, obespravljene i ponižene s one druge strane. U današnjem razdoblju, prije konačnog rasvjetljavanja crno-crvene hrvatske tragedije, prije no što u zaborav zauvijek utone podjela ljudi na crvene i crne, ljudi pri punoj svijesti i izvan svake medijske hipnoze i sramotne medijske blokade i cenzure kojoj već godinama svjedočimo, počinju polako, ali sigurno zazirati od niskih strasti, govora mržnje i nikome od nas potrebne nesnošljivosti.
Živimo u društvu u kojem je svaki čovjek koji ne živi od svoje opredijeljenosti za lijevu ili desnu stranu osuđen na vegetiranje i iščekivanje boljih dana. Zbog tih zlokobnih crno-crvenih podjela već je nekoliko naraštaja potrošilo svoju mladost sanjajući i iščekujući bolje dane koji nikako nisu dolazili. Danas kao nešto stariji ljudi ti isti pojedinci postaju svakim danom sve svjesniji da su im njihove najbolje godine prisilno i nepovratno oduzele moralne i ljudske karikature pod krinkama crveno-crnih autoriteta. Ako želimo novim naraštajima dati život lišen besmislenih podjela, prestanimo još danas davati svoje uši i oči onima koji na bilo koji način pokušavaju podijeliti, razjediniti i međusobno posvađati hrvatske građane.
Zašto smo dopustili da te dvije boje, crvena i crna, toliko zavladaju našim prostorom i vremenom i da toliko umova s naših prostora pretvore u trajno ograničene umove pune mržnje – cijepljene protiv svakog napretka, protiv svake tolerancije, istinoljubivosti, čovjekoljubivosti i ljubavi općenito? Što još reći o toj crno–crvenoj farsi kojom je naš prostor toliko medijski isplanirano fasciniran i kojom se u najvećoj mjeri, nažalost, u negativnom smislu još uvijek određuje? Zašto tu crno-crvenu šahovsku ploču na koju nalikuje naše društvo ne bismo već jednom prepustili povijesti na našu sveopću radost i zadovoljstvo? Ne učinimo li to i ne pretvorimo li tu crno-crvenu energiju mržnje u energiju ljubavi i tolerancije, nastavit ćemo šutke promatrati beskrajnu partiju šaha između sve grotesknijih crvenih i crnih figura našeg društva koje se grohotom smiju svima nama ostalima koji ne sudjelujemo u toj partiji šaha. Oni uživaju u toj igri koju su izrežirali sebi u korist i na štetu svih hrvatskih građana.
Nastavimo li biti ravnodušni prema njoj, ta će crveno-crna šahovska ploča nastaviti regrutirati nove povorke beznadnosti, nelikvidnosti, nezapošljivosti i sužanjstva te proizvoditi nova bespuća pripadnicima novih naraštaja koji s punim pravom neće željeti biti dio te prljave šahovske ploče. Ljudi našeg prostora već godinama su primorani biti crvene ili crne šahovske figure (pijuni) u rukama pohlepnih vlastodržaca (crvenih i crnih kraljeva i kraljica) ako žele dobro živjeti.
No, kako čista savjest ne može biti obojena, moramo se upitati – što je sa savješću naših crnih i crvenih šahovskih figura? Zašto bismo dopustili da se iz godine u godinu u ovim našim prostorima mladim ljudima nude i nameću crno-crvene povijesne podjele kao jedina slamka spasa i jedina mogućnost preživljavanja? Osvrnemo li se na crno-crvene internetske komentare naše virtualne svakidašnjice, odmah će nam postati jasna naša konfuzna definicija korektnih odnosa i kulture komuniciranja naših prostora.
Ta otrcana crveno-crna šahovska ploča već je doista predugo i sasvim neopravdano najistaknutiji dio hrvatskog branda u društvenom pogledu i to s najnegativnijim mogućim predznakom. No, niti jedan obojeni um nikada neće moći dostići vrhunce duha, kreativnosti i ljubavi. Simbolika boja je dobra kada predstavlja radost životnih trenutaka, kada, na primjer, izabiremo pravu boju i vrstu cvijeća za neku prigodu, ali je nešto manje prihvatljiva kada nam pokušava podmetnuti tiraniju boja kao jedinu moguću stvarnost u obliku održive kaljuže nerazvoja i propasti našega društva. Boje su dobre kada su dio svakodnevnog folklora, lepršave mode ili novih ideja koje mogu izrasti u velike projekte, ali su nešto manje dobre kada služe za prefarbavanje svojih i tuđih umova ili pak svojih ili tuđih očiju kojima promatramo svijet.
Svijet može biti lijep i on to jest, samo onda kada se živi i kada se promatra u svim njegovim bojama, baš kao i sam život. Vjerojatno će, unatoč sretno nam pristiglim novim vremenima, jedan dio našeg društva, nažalost, i dalje nastaviti oponašati crveno-crnu šahovsku ploču, u inat sve većem broju ljudi koji više neće nasjedati na njihove bolesne priče pune mržnje.
No, na svu sreću, njihove su bezumne podjele svakim danom sve manje zabrinjavajuće. Čak bismo mogli reći da počinju pripadati najnižoj kategoriji društvene groteske. Svatko od nas može, normalno, ako to želi, u bilo kojem trenutku dati i svoj doprinos brisanju tih umjetno nastalih crno-crvenih mrlja s naše svakidašnjice, što će sigurno pridonijeti bržem vraćanju osmijeha na naša lica. Svaki novi buntovni hod prosvjednika diljem Lijepe Naše (a ne Lijepe Njihove), ujedinjenih pod stijegom odlučnosti i želje za društvenim promjenama sada i odmah, najbolji je primjer kako naše društvo može biti jedinstveno kada to želi. Kad mrak postane prenametljiv i kada nas u potpunosti zaslijepi, tada sve manje razmišljamo o nametnutim nam podjelama, a sve više o onome što i tko nas doista dijeli, kao i o onome nam je svima zajedničko, a to je želja za svjetlom na kraju tunela kojim nas uporno vozaju promašeni umovi. To svjetlo na kraju tunela svjetlo je sviju nas, pripada svima nama u jednakoj mjeri. Izađimo iz mraka i probudimo se.