Ovih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. Dugo se nisam usudila taknuti gorućih društvenih tema, upravo iz razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni. No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe.
Moji roditelji, prijatelji i susjedi mi vele – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve savjete, eto, dobivam, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.Korona je, dakle, nešto o čemu je postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako kažu upućeni.
Možemo, dakle, o svemu, ali ne i o koroni, a ako i progovaramo o koroni – to treba biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, rekli bismo – (ne)vjerodostojno.No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala. Moja struka nije medicina već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva, pa tako i sada u ova, kako kažu upućeni, novonormalna pandemijska vremena.
Ljudi umiru. Odlaze. Nažalost. I, rađaju se. Dolaze. Jedni ljudi su u strahu od opasnog virusa koji se nezaustavljivo širi. Drugi ljudi su u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva. Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Jedni su obilježeni covid potvrdama, ponašajući se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu, a drugi ih žele ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima, diskriminatornima te ulaženjem u nečiju privatnost i zdravstveni karton. Jednom stranom ulice hodaju cijepljeni, drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih – necijepljeni ljudi. Navodno i jedni i drugi šire zarazu. Među preminulima ima i jednih i drugih.
Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine.Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih prijateljstava. Psovke pršte na sve strane, sklopljene slušalice padaju kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokiraju se dojučerašnji prijatelji na društvenim nrežama, odfrendavaju jedni druge kao od šale, pljuju jedni po drugima bez pardona.
Očekuje se od svih nas da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama, jel tako? Svemu tome danas svjedočimo.Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demokracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja.
Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo.Prekrasno, zar ne? Ako se usudiš pisnuti, razapet će te. Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u covid nam ne diraj, ima tko može i smije o tome danonoćno i nadasve vjerodostojno pisati i govoriti – onaj tko je za to jako dobro plaćen.
Pa, da. Obični smrtnici mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu cjepiva. I, tako u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji.Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – novac.
I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim covidom izazvanim mukama u društvenom smislu. Ta covid kriza probudila je ono najgore u ljudima. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu, društvenu klimu.
Takva je odluka donešena na globalnoj razini, a naši su političari štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.Corona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno.
Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari praktički nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama i skupljačima političkih bodova. Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš.
Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…
Ali ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato ću o njoj doista i pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu teme koja razara i kosi sve pred sobom, da joj ime ne spominjemo više…
Tag: mišljenje
Čarobno zrcalo
Je li bolje biti pod svaku cijenu nalik drugim ljudima ili pod svaku cijenu biti različit od ostalih ljudi? Što je bolje: biti svoj ili biti svačiji? I, je li biti svoj zapravo znači biti ničiji?
Danas je skupo imati svoje mišljenje, jer puno se lakše slagati sa svima, osjećati ljude kao sunašca te im se osmjehivati poput suncokreta, zar ne? Znatno je profitabilnije i unosnije biti svačije zrcalo nego ne biti zrcalo nikome osim sebi samome. Postaje li se stoga „netko i nešto“ tehnikom nasmiješenog čarobnog zrcala iz bajke o Snjeguljici i sedam patuljaka braće Grimm, koje svakome govori kako je baš ona ili on najljepši na svijetu ili tehnikom izricanja svoga pravog mišljenja bez obzira s kim smo trenutno u društvu?
Svatko tko je „netko i nešto“ na posjetnici, u svom će životopisu u jesen života priznati kako se na početku karijere morao ponijeti poput čarobnog zrcala zle Snjeguljičine maćehe. No, kao i zrcalo iz spomenute bajke, tako i svatko tko je netko i nešto kad-tad stasa u čovjeka koji ima pravo na svoje mišljenje. Mora li se čovjek doista za svoje mišljenje izboriti prokušanom tehnikom – istinskom Snjeguljičinom ljepotom osviještenog zrcala koje je napokon došlo do istine putem toliko puta izgovorenih umilnih laži? I, kako će u životu proći čovjek koji nije spreman na kompromise umilnih laži putem kojih će jednoga dana i on kupiti svoje pravo na istinu te je potom objaviti u autobiografiji napisanoj u poznim životnim godinama?
Ako je biti „netko i nešto“ zapravo legitimna dozvola za rasprodaju samoga sebe, počasna titula za obmanjivanje javnosti i prestižna diploma za vrhunsko laganje i izdaju samoga sebe i svojih stajališta u korist drugih ljudi, tada moramo sebi postaviti pitanje: hoćemo li onda izricanjem svojih stavova koji ne pogoduju našim sugovornicima s vremenom postati „nitko i ništa“? Ako je tome tako, tada ta popularna titula koju je svojedobno putem svoje posjetnice lansirao književnik Predrag Raos postaje pravo revolucionarno dostignuće.
No, kako to da unatoč tome još uvijek ima više onih koji se štreberski trude biti „netko i nešto“? Razmišljajući o toj kategoriji ljudi, sve im se više „divim“. Bit će i crveni i crni, i anđeli i demoni, i moralisti i bitange, što god trenutačna situacija od njih traži, samo da se dokopaju te za njih prestižne titule zvane „netko i nešto“. Boje se okupljene svjetine na trgu koja neprestano čeka novu žrtvu za javni linč. Boje se prerano postati „nitko i ništa“. Biti „netko i nešto“ u tom smislu znači živjeti u strahu od vlastitog mišljenja i vlastitoga stava, bježati sam od sebe kao vrag od tamjana te hrliti stalno u susret drugima kako bi reflektirali njihove osobnosti i (ne)djela u svrhu kupovanja vlastite netkoneštologije. Naše je vrijeme – vrijeme u kojem se umijeće laganja latentno promovira kao formula za dostizanje najvećeg uspjeha i najviših počasnih titula u svim poljima ljudskih djelatnosti.
Gospodin i gospođa „netko i nešto“, vjerujte mi, znaju jako dobro lagati, čak toliko dobro da često i sami sebi vjeruju. Dobiti u ruke posjetnicu na kojoj piše nečija ultra visoka funkcija u velikom broju slučajeva zapravo znači primiti njegovu ili njezinu potvrdu o umijeću laganja i obmanjivanja sebe i drugih. Najžalosnije je to što ta posjetnica najviše šteti netkoneštologu samome, a da on toga nije ni svjestan. On misli da je time što je lažima kupio svoje „visoko“ mjesto u društvu napravio sve u životu. No, kad-tad shvatit će koliko je nisko pao kada je odlučio sam sebe izdati.
Kad rijeka života proteče, taj isti čovjek će na kraju sâm benevolentno i bez imalo sustezanja izdati sva svoja prijašnja stajališta i uvjerenja i sve ljude koji su se tijekom godina ogledali u njemu kao u najčarobnijem zrcalu svoje uspješnosti krijepeći tako svoju taštinu te će javnosti, ali i sebi napokon obznaniti tko je on uistinu (iako ni to neće biti istina, već samo nova krinka za novi maskenbal), a u svojoj će biografiji napisati rečenicu tipa: „Nije istina da nisam u komunizmu bio vjernik, bio sam, samo nisam svoju vjeru javno prakticirao.“ Pitam se: što bi bilo s karijerom nekog takvog netkoneštologa da je kojim slučajem u bivšem sustavu priznao svoju vjersku pripadnost? Odgovor je vrlo jednostavan: preko noći bi postao ponosni vlasnik titule zvane „nitko i ništa“. Sada kad je napokon rekao „istinu“ koja odgovara trenutačnoj društvenoj klimi, još uvijek želi tom lažnom istinom kupiti novu „netkoneštologiju“ – onu koja odgovara našem vremenu. Neizmjerno simpatično, zar ne?
Konvertiti su od pamtivijeka bili najveći majstori kupovanja društvenih pozicija. Zastrašujući su to likovi, umjetno stvoreni kraljevi i kraljice, vazda bezlični i spremni na nove, nepredvidive poteze i skokove poput amorfnih šahovskih figura. Beskrupulozni su to ljudi kojima ostatak svijeta služi kao šahovska ploča na kojoj igraju svoju igru.
Skupo je danas biti netkoneštolog jer netkoneštologija je zapravo neminovna prodaja samoga sebe i svojih stajališta na tržištu globalnog političkog, gospodarskog, vjerskog i društvenog konvertitstva, ali to je, nažalost, još uvijek jeftinije od bavljenja drevnom nitkoništalogijom iliti kreiranja jedinstvenog samostojnog Zrcala u kojem se neće moći ogledati niti jedna moćna globalna čarobnica, ni čarobnjak i upitati ga: „Zrcalo moje, reci mi na svijetu najljepši, najbogatiji i najmoćniji tko je?“