Arhiva Pekica.com

Plaćena poslušnost = društvena propast

Nepodnošljiva je lakoća s kojom prihvaćamo sve što nam se događa bez bilo kakve moći da utječemo na tijek događaja. Najgori je taj osjećaj kada se suočiš s nepravdom, a ne možeš učiniti ništa da joj staneš na put. I, onda shvatiš po ne znam koji put da mi, mali obični ljudi ne odlučujemo ni o čemu, već samo živimo po pravilima koja određuju moćnici.

Jedno od tih pravila našeg doba i je rigorozna cenzura koju su gotovo svi bezrezervno prihvatili kao ‘novo normalno’ bez imalo moći da ju spriječimo, nekome prijavimo ili da se nekome žalimo. Onaj tko u digitalnom svijetu objavljuje samo obiteljske fotografije i slike hrane i cvijeća nema pojma što ti plaćenici koji ne vole sebe zvati cenzorima već provjeravateljima činjenica rade ljudima koji se usuđuju iskazati svoje stavove po pitanju aktualnih društvenih tema. Naravno, radi se o stavovima koji su potpuno neovisni o mainstream stavovima propisanim od strane sustava.

Ovoj temi je vrijedno vratiti se jer se tiče svih nas u jednakoj mjeri, neovisno o tome jesmo li slobodnomisleći ljudi koji vjeruju u slobodu digitalnog govora ili ‘stanovnici’ digitalnih livada posutih cvijećem i nepreglednim selfijima. Zašto? Zato što se radi o ubijanju istine i slobode pred našim očima, o kažnjavanju ljudi koji vjeruju da je raznolikost dobra i da svatko treba imati pravo na svoje mišljenje, kakvo god ono bilo.

Čovjek po imenu Julian Assange svim svojim srcem borio se da razotkrije svijet u kojem živimo i da javnost sazna sve ono što moćnici uporno pokušavaju sakriti i gurnuti pod tepih. Dao je svoj doprinos razotkrivanju istine o igrama moći koje se odvijaju iza teških tamnih zavjesa globalne pozornice i za nagradu završio iza rešetaka.

Zabrana ulaska u EU autoru Davidu Ickeu nešto je što bi nas trebalo zabrinuti. Čovjek je ovog vikenda trebao doći u Nizozemsku na mirovni skup i njegova je moguća pojavnost na tom skupu za tamošnje političare predstavljala ogroman problem. Pitamo se zašto? Ionako su ga već toliko puta proglasili čovjekom koji priča budalaštine u koje nitko ne vjeruje i teoretičarem zavjere? Zašto su ga sada proglasili i teroristom?

Kakve su to sad etikete koje se počinju davati dojučerašnjim ‘teoretičarima zavjere’? Bilo bi nam sve to smiješno kada ne bi bilo žalosno, jer pravi zavjerenici protiv ostatka čovječanstva su upravo moćnici i njihovi vjerni poslušnici koji, eto, s takvom lakoćom daju etikete drugima sa svoje sigurne pozicije kupljenih ljudi zahvaljujući kojima sustav može opstati. Njihova šutnja je pokretač sustava, dok smo svi mi ostali njegovo pogonsko gorivo – nas se troši kako bi se na našim leđima živjelo i parazitiralo.

Nije uopće važno slažemo li se s Davidom Ickeom ili ne, već je važno zapitati se u kakvom to svijetu živimo kada se čovjeku zbog njegovih stavova zabranjuje ulazak u EU? Zar je moguće da se takvo što događa? Moguće je. Nažalost. A moguće je zato što se ljude uvijek lako zavadi kako bi se njima lakše manipuliralo. Kada sustav kupi dovoljno ljudi, može računati na socijalni mir i provođenje svojih nakana.

Dijelimo se na prodane duše i nepotkupljive ljude. Na zakonom zaštićene i od strane sustava zbrinute ljude i s one druge strane potpuno obespravljene, neovisne ljude koji se snalaze sami kako god znaju i umiju. Dijeli nas neka nevidljiva energetska ograda koja se osjeća na svakom koraku, pa čak i na ulicama, u trgovinama – među potpuno nepoznatim ljudima. Energija sigurnosti i nesigurnosti isprepliću se i osjete se. Plaćenici sustava i korporacija su s jedne strane i svi ostali s one druge. To je današnje društvo.

Jedni bi se drugih trebali kloniti, kako nam se energije ne bi sudarale, ali to je naprosto nemoguće. Primorani smo na suživot, a pozicije su nam u potpunosti suprotstavljene i normalno je da nismo dobro društvo jedni drugima. Plaćenici su toksično društvo svim ostalim ljudima. Ljudi koji se samostalno snalaze u preživljavanju predmet su iživljavanju kupljenih ljudi. Ti mali kupljeni umišljeni ‘moćnici’ najveće su kukavice na svijetu koje svoj kukavičluk i svoje komplekse svakodnevno liječe sitnim smicalicama koje čine svima onima koje smatraju nemoćnicima.

Na mikro razini – susjed će susjeda sasjeći jer misli da ima neku moć nad, po njegovu mišljenju – nemoćnikom, iako, nikad ne reci nikad i ne misli nikad da si baš ti Bogom dan i da samo ti imaš pravo na postojanje. Nisi u pravu. Svi mi imamo jednako pravo na postojanje, ako već nemamo pravo na život dostojan čovjeka. Ali, eto, postojimo na ovome svijetu i mi koji nismo bespogovorni poslušnici, koliko god se radi tome da nas ima sve manje i da se naš glas ne čuje.

Moguće je da se od strane sustava kupljeni susjed – primjerice pripadnik Covid policije u Kini – okrene protiv svog susjeda zato što je pozitivan na Covid testiranju i nemilosrdno ga odvede u karantenski logor. Sve za novac. Da. Novac je taj koji u trenu može prijatelje pretvoriti u neprijatelje. Kupljeni ljudi će nepotkupljive ljude sa svoje pozicije provocirati do mile volje jer imaju osjećaj da to mogu, jer su na sigurnim pozicijama i to debelo iskorištavaju, što je krajnji izraz njihova kukavičluka i njihove iskompleksiranosti. Prodali su svoje duše sustavu.

Njima je u potpunosti svejedno kakav je sustav – sve dok je njima dobro. To je ta filozofija poslušnika – oni samo žele da je njima dobro i uopće ih ne zanima da li trenutne vlasti naokolo siju bijedu, prodaju građanima laži, potkradaju građane ili pak siju smrt i sustavno ubijaju ljude. To poslušnike niti najmanje ne zanima. Jedino što ih zanima je njihovo blagostanje, a sve vlasti to znaju i zato oduvijek stvari tako funkcioniraju – loše po tzv. malog čovjeka. Svaki sustav čini jedno te isto – bavi se kupovinom ljudi kako bi činio što god ga je volja i uživao u svojim perverznim ‘igrama prijestolja’, nudeći svima ostalima beskrajne ‘igre gladi’.

Nema građanskog neposluha što ga zazivaju aktivisti, jer ima previše poslušnih prodanih duša. Sve je tako jednostavno. Treba samo znati matematiku i izračunati koliko ima tih prodanih duša i članova njihovih obitelji. I zato je iluzorno očekivati da će se nešto revolucionarno dogoditi. Iako, nikad se ne zna, jer ljudima je pomalo dosta te tiranije moćnika i njihovih poslušnika. Pogotovo nakon Covid terora kojemu smo bili izloženi, a koji je sad zamijenjen novim Hladnim ratom kojemu se ne nazire kraj.

Kupljena poslušnost je ono što je oduvijek skupo koštalo sve generacije svih mogućih pokvarenih sustava koji su kupovali ljude kako bi u miru provodili svoju volju.

To se pogotovo osjeća u digitalnom svijetu u kojem potkupljivi pojedinci bez imalo srama uzimaju u usta ljude koji nisu plaćenici sustava i koji preživljavaju od danas do sutra – želeći ih diskreditirati bez imalo argumenata samo zato što misle da to mogu i misle da su jači jer su na pozicijama plaćenika sustava. To je toliko odvratno da je teško o tome pisati, ali to je prava istina o kojoj treba progovoriti. Pogledajmo samo, ako imamo želudac za to – intervju s glavnim urednikom notornog Faktografa Petrom Vidovom u podcastu „Zavidavanje“ kojeg uređuje i vodi vidno opušten Ladislav Tomičić.

Vidov je u tom intervjuu otvoreno i uz osmijeh izjavio kako Faktograf posjeduje alate po kojima mogu vidjeti koje objave su viralne na Facebooku, a koje oni (iako nemaju nikakvog kredibiliteta, niti potrebnog obrazovanja) odluče etiketirati dezinformacijama i automatski ih zamračiti (čitaj: cenzurirati) te je nadodao kako im je provođenje cenzure jako srušilo popularnost, smanjilo čitanost i navuklo na njih bijes ljudi, ali im je zato osiguralo ogromnu financijsku korist i sigurnost koju prije toga nisu imali.

A na pitanje voditelja brine li ih to što su došli na zao glas ili im je od svega važnija financijska sigurnost, Vidov kao iz topa odgovara kako im je, podrazumijeva se, od svega najvažnija financijska sigurnost koja njima osim uobičajenih financijskih tranši od Amerikanaca, dolazi putem NDA (Non-Disclosure Agreement) ugovora koje imaju s Facebookom i o čijim detaljima javnost nema pravo ništa znati. Sve u tom ugovoru je stroga tajna. Toliko o tome.

Svaka objava koju oni zamrače donosi Faktografu dodatnu financijsku korist, otkriva nasmijani voditelj „Zavidavanja“ koji kao da se svojim komentarima ruga ljudima kojima Faktograf smanjuje doseg objava. Prekrasno, zar ne? Igraju se ljudskim sudbinama poput pravih demona. Zar smo sumnjali? Kada takvim jadnim potkupljivim ljudima date moć – oni će se iživljavati na svima koji im se nađu na putu do besvijesti – liječeći tako svoje komplekse i iskazujući sav svoj kukavičluk.

Primorani smo djelovati u društvu u kojem nam takve individue podmeću noge, onemogućavajući nam djelovanje. Eto kakav sustav mi plaćamo – sustav koji nas ubija u pojam. Svi mi koji nismo plaćenici sustava smo prisilni platitelji istoga, pogonsko gorivo tog istog sustava koji nas guši i tlači jer ne želimo biti njegovi plaćenici, jer nismo stranački ljudi ili pripadnici nekih svjetskih organizacija opakih namjera, nikada to nismo bili, niti ćemo biti. Ne zanima nas promoviranje ničijih ideja. Zanima nas samo istina i put do nje, koliko god trnovit put to bio.

Što možemo naučiti od spomenutog odgovora Vidova Tomičiću u kojem priznaje da mu je od svega najvažnija financijska sigurnost? Upravo je u tom njegovu nadmenom odgovoru o financijskoj podršci koju on i njegove kolege dobivaju od stranaca, dok je otvoreno skeptičan prema onih, za njega očito pišljivih 45 milijuna kuna koje će Hrvatska uložiti u digitalnu špijunažu i zatiranje istine (jer on je skeptičan kada Hrvatska ulaže u novinarstvo), sadržana sva filozofija jednog plaćenika – on samo razmišlja o financijskoj sigurnosti i ni o čemu drugome.

Svi su plaćenici (poslušnici) isti. Lako ih je prepoznati. Njihova poslušnost ima svoju cijenu, ali i dugoročno jamstvo. Svaki je plaćenik hladan poput plaćenog ubojice. On samo čeka svoj novac i učinit će sve za njega. A notorni provjeravatelji činjenica, vjerni poslušnici svojih mecena (čitaj: cenzori, iako oni tvrde da to nisu) bave se upravo time – virtualnim ubijanjem ljudi. Točka.

I, koliko nas god puta ubijali, mi u svakoj toj virtualnoj smrti pronalazimo novi razlog za život i novu inspiraciju za rad, do te mjere da više ni sami sebi ne vjerujemo koliko snažna može biti ljudska upornost kada se susretnemo s društvenim nepravdama i nejednakostima.

Rizik od europskih i svjetskih integracija

Svaki političar prije svega trebao bi gledati interese svog naroda i svoje države, jer u protivnom samo postojanje država kao tvorevina gubi svoj smisao. Čemu to znakovlje, ti simboli i sve to, sva ta ikonografija i povijest nekog naroda i tradicija ako će svjetski moćnici odlučivati apsolutno o svemu, a mi sami ni o čemu? Nije li smisao države očuvanje suverenosti svakog pojedinog naroda?

U protivnom, ako smo ulaskom u europske i svjetske integracije izgubili svaku trunku vlastitog integriteta i suverenosti, tada nema smisla imati marionete na vlasti – ljude koji su samo obični poslušnici svjetskih vladara, što onih zakulisnih iz sjene, što onih nekoliko isturenih glumaca. Čemu sve to? Trebali bismo se upitati – o čemu mi kao građani uopće odlučujemo?

Zar ćemo se zadovoljiti ikonografijom i simbolima koji nam još jedini ostaju, kao tužan podsjetnik na sve ono što smo mogli biti i što, ako se ovako nastavi po svemu sudeći nikada nećemo biti? Važno je znati kamo idemo i zašto, a ne samo bezglavo juriti kroz povijest. Pokušajmo se postaviti prema svijetu s nekim našim stavovima koji su suprotni stavovima svjetskih moćnika i vidjet ćemo kolika je naša moć odlučivanja o bilo čemu…

Čudimo se autoritarnim sustavima kao što je kineski model ‘upravljanja’ narodom, misleći kako je nama bolje, a u biti nismo mi ni u kakvom boljem položaju od Kineza. Nas doduše ne trpaju u kaveze pod oružanim prijetnjama i ne hvataju nas šinterskim hvataljkama po gradu jer smo bili pozitivni na zadnjem PCR testiranju, niti nas odvode u Covid logore, ali ne laskajmo si, jer niti mi, kao ni Kinezi ni o čemu ne odlučujemo, nego smo osuđeni na puku poslušnost ako želimo preživjeti, što teško pada svim onim ljudima koji još vjeruju u građanska prava i slobode.

Svjetski vladari donose odluke koje prosljeđuju lokalnim lutkama na koncu koje te zapovjedi potom prenose nama kao malim poslušnim mravima. Ulazak u europske i svjetske integracije nije nimalo bezazlen. Ljudi su lakovjerni, vjeruju glavnim medijskim strujama koje nisu ništa drugo nego propagandne mašine vlasti i njihove PR platforme putem kojih ispiru ljudima mozgove i prenose im odluke vladajućih prema kojima će se morati ravnati i zapovjedi koje će morati poslušati ako ne žele biti kažnjeni.

Kada se govorilo o ulasku u EU i NATO, većina ljudi bila je indoktrinirana od strane medija, u prijevodu – van sebe od sreće što ćemo i mi sada biti dio tog ‘elitnog’ društva, ne razmišljajući o čemu se tu zapravo radi. Govorilo se isključivo o pozitivnim stranama, a ne o negativnim stranama i rizicima tih udruživanja. Sada kada smo metodom vlastite kože osjetili što znači biti dio tih integracija, možda malo drugačije razmišljamo o svemu tome i možda smo nešto manje ushićeni i nešto pametniji. Svoje smo sudbine prepustili u ruke nekim tamo nepoznatim ljudima koji sjede na vrhu piramide moći i koje boli ona stvar za sve nas jer gledaju isključivo svoje interese.

Primjerice, sankcije koje je EU uvela Rusiji zbog rata u Ukrajini, uvela je svim svojim građanima koji sada zbog istih imaju ozbiljnih egzistencijalnih problema. Nitko ne pita građane svih država članica što oni misle o bilo kojoj odluci koja se donosi. Odluke se donose na vrhu, bez prava građana da reagiraju na iste. Nadalje, ako NATO uđe u bilo koji rat, u taj smo rat automatski ušli i svi mi, bez da nas se pitalo želimo li to, jer nam je, podrazumijeva se, država članica NATO-a. Nije li to rizik? Naravno da je. To je svakome sada jasno. I, da, recimo to naglas, rizično je biti dio velikih integracija, jer ne utječemo nimalo na odluke s vrha, a vrlo lako možemo stradati kao kolateralne žrtve njihovih često nebuloznih i nepromišljenih odluka.

Zaključno, Hrvatska je kao i mnoge druge zemlje išla linijom manjeg otpora, umjesto da je razmislila o opciji opstanka kao potpuno neovisne i suverene države na dobrobit svih njezinih građana koji bi u tom slučaju mogli sami odlučivati o svojoj sudbini, stvarajući nove vrijednosti. Naivno je bilo vjerovati kako će netko tamo daleko brinuti o nama i našim sudbinama bolje od nas samih. Linija manjeg otpora nije jamstvo sigurnosti i sreće, pogotovo kada se radi o odricanju od vlastite suverenosti. Ponekad je najveća sigurnost i najveća sreća upravo biti svoj na svome i biti u mogućnosti donositi odluke.

Odnosi s ostatkom svijeta mogući su i s pozicije suverene, potpuno neovisne i neutralne države, kao što je Švicarska, zar ne?

Gdje je granica dobrote?

Kada doživimo neko razočaranje uvijek se pitamo – gdje je granica naše dobrote i griješimo li ako smo našu dobrotu poklonili krivoj osobi? No, ne postoje pravi i krivi ljudi kada se radi o poklanjanju onoga što jednostavno nosimo u sebi. Ne može iz naranče ići drugi sok osim onog suštinskog, njezinog, a to je sok od naranče. O čemu se radi?

Svatko od nas ovome svijetu i ljudima koji ga okružuju daje ono od čega je sazdan, od čega je sačinjen. Svatko koga susretnemo u životu popit će kap našeg soka na ovaj ili onaj način, kao i mi njegovog. Jedni ćemo druge okusiti.

Zato je besmisleno pitati se – radi li se o pravoj ili krivoj osobi koja je popila kap naše dobrote. Naravno, najugodnije je znati da je dobro djelo naišlo na zahvalnost s druge strane, da je poštovanje međusobno, kao i razumijevanje. No, ako kojim slučajem to u nekom odnosu izostane, pa se osjećamo kao da smo u jednosmjernoj ulici, tada je vrijeme da stanemo na kočnicu i preispitamo odnos o kojem se radi.

Svakim danom postajemo svjesniji da je vremena sve manje, stoga i čeznemo za što kvalitetnijim odnosima koji će nam ovo preostalo vrijeme na Zemlji učiniti ugodnijim. Nitko više nema vremena za polovične i nedorečene odnose. Nikome to ne treba. Svaki odnos podložan je usponima i padovima te kvalitativnom preispitivanju i on kroz razne katarze može ojačati, ali i oslabjeti, ako nedostaje ono najbitnije u njemu, a to je iskrena i nedvosmislena komunikacija bez nekih kalkulacija, primisli i zakulisnih igara.

Odnosi za koje nam treba kalkulator u džepu, utemeljeni na interesima nisu nimalo ljudski, već naprotiv – krajnje hladni i neljudski, gotovo androidni i ne očekujmo od takvih interesnih druženja duhovni rast i uzdizanje. U takvim odnosima možemo samo provjeravati stanje na našim računima. U tim je brojkama sve i tu sve počinje i završava. Nerijetko se iznenadim kada vidim da i takvi odnosi znaju prerasti u nekakva prijateljstva. Neki dan mi je prijateljica rekla kako s jednom klijenticom ide na more. Lijepo je to, ali, pitam se – je li to doista iskreno prijateljstvo ili ipak – čisti interes pri čemu ćemo se praviti da nije?

Svi su ljudi jako dobri glumci kada je novac u igri. U to sam se nebrojeno puta uvjerila. Kako novac u trenu mijenja ljude i međuljudske odnose, to je nevjerojatno. Ljudi koji se inače postavljaju u svoju zaštitu spremni su pregaziti sva svoja uvjerenja kada je u pitanju neki interes. Znači – postavit će se u svoju zaštitu prema nekome tko je slabiji od njih bez ikakvih problema, ali kada se radi o nekome koga oni smatraju jačim od sebe ili o nekome od koga imaju koristi – tada će se rijetko ‘postavljati’. Najveći div koji puca od ponosa bit će u trenu maleni patuljak i manji od makova zrna kada osjeti miris novca. Ne generaliziram, jer prezirem predrasude i stereotipe i, dapače – obožavam iznimke, ali čest je to slučaj kojeg je ovdje teško ne spomenuti.

Primjerice, jedan poznanik pokazao mi je poruke od svog starijeg brata koji ga svojim načinom komunikacije neviđeno ponižava, tretirajući ga kao manje vrijedno biće iliti svog roba. No, njemu to nimalo ne smeta. On prihvaća takav za njega krajnje ponižavajući odnos, što mi je doista nevjerojatno, jer se radi o osobi koja se inače zna postaviti prema ljudima koji mu nanose nepravdu. Kada je neki interes u pitanju, ljudi su očito spremni na sve, pa čak i puzati pred nekim tko ih otvoreno ponižava bez ikakvih problema, jer im je u tom trenu fokus isključivo na cilju kojega žele postići. Mnogi prijatelji tako trpe svoje šefove koji se slično ponašaju, samo zato što će na kraju mjeseca dobiti plaću. Strašno. Ne zaboravimo da svaki takav toksičan odnos ipak ostavlja tragove poniženja u svima nama i da nas u takvom odnosu ne bi smjelo ni biti. U takvom odnosu je najbolje ne biti. Ali, ljudi kao ljudi, većina njih bit će u bilo kakvom odnosu samo da ostvare neki svoj zacrtani cilj. Jedni druge tretiraju kao potrošnu robu, kao letvice na društvenoj ljestvici po kojoj se uspinju.

Između toksičnih i iscjeljujućih odnosa pametnije je izabrati odnose koji nas napajaju i liječe, koji su puni uzajamnosti i međusobnog razumijevanja i poštovanja. Rijetka su poticajna, iskrena prijateljstva u kojima obje strane rastu, ali ima ih, nije da ih nema. Svatko od nas ima barem nekoliko pravih prijatelja, zar ne?

Sjetimo se da ne možemo biti drugačiji nego što jesmo. Svatko je od nas takav kakav je, spreman ili ne na kompromise, principijelan ili ne, spreman ili ne na poniženje ili pak postavljanje u svoju zaštitu. Nema granice kada je dobrota u pitanju. Ili jesi ili nisi. Nemojmo se stoga pitati jesmo li pogriješili ako smo bacali ‘biserje pred svinje’. Nismo. Takvi smo, ne znamo drugačije. Nikada nismo pogriješili, niti ćemo pogriješiti samo zato što smo takvi kakvi jesmo. Stresimo prašinu sa sebe i krenimo dalje. Put nije samo iza nas, već i ispred nas… Kročimo prema naprijed bez straha. Strah nam ne treba na tom putu.

Narod često, poučen bogatim iskustvom dijeljenja dobrote za kojom poslije žali kao za prolivenim mlijekom, kaže – Što si bolji – to ti je gore. Dalmatinci bi rekli – Učini dobro, izij *ovno. Istina je. Pokvarenjaci, lažovi, prepredenjaci, manipulatori i licemjeri često dobro prolaze u životu, znaju se snaći u svakoj situaciji, biraju s kim će kakvi biti, odmjeravaju žrtvu prije no što će početi sa svojim manipulacijama. Ali, to ne znači da svi moramo ići u školu pokvarenosti i prepredenjaštva i tečajeve letenja na metli.

Mnogi ljudi znaju žaliti zbog toga što ne znaju biti prepredeni. Iskrenost i otvorenost u današnjem svijetu nažalost ispadaju opasne po život. Ako smo takvi, stvarno moramo birati društvo, što ponekad zna biti naporno. Kada ljudi upoznaju cijelog tebe, sve tvoje vrline i mane, sve tvoje snažne strane i tvoje slabosti, kad-tad će nešto iskoristiti protiv tebe kako bi ti podmetnuli nogu.

A, ti, ne brini, već kroči dalje putem svoga života. Ne možeš mijenjati ljude, ali možeš mijenjati način na koji doživljavaš ovaj svijet i sebe u njemu. Ako se na tren i otvoriš krivoj osobi, uvijek se možeš ponovno zatvoriti i oprezno krenuti dalje, ako je kroz ta otvorena vrata prostrujao snažan vjetar i donio ti pustinjski pijesak u oči.

Sve su to gorke poruke života koje putem spoznajemo i koje su nam dobar putokaz za dalje. Ako je biti dobar jedino što znamo, ne žalimo zbog toga, već nemojmo biti dobri na svoju štetu, to je ono što nikada ne smijemo biti. To je ta granica dobrote koja nas vječno muči – granica svačije dobrote je kada se u nekom odnosu osjećamo oštećeno, iskorišteno i prevareno od strane ljudi kojima čistog srca činimo dobro.

To je trenutak za povlačenje. Tu prestaje sve. Tu prestaje bilo kakva komunikacija i nada za oporavak odnosa. Ali ne prestaje dobrota, ona nikada ne prestaje, jer dobrota nema granica i ona će uvijek, prije ili kasnije naći svoje plodno tlo. Nemojmo se sramiti vlastite dobrote u ovom pokvarenom i izopačenom svijetu, već je njegujmo. Poklanjajmo je svakome bez razlike. I neka bude bezgranična. Ne tražimo joj granice, već se znajmo povući iz toksičnih odnosa, kako bismo napravili mjesta onim iscjeljujućim.

Svi smo ponekad neoprezni i nemamo vremena za dubinske analize ljudi, niti za stalna testiranja ljudi s kojima se družimo u raznim situacijama. I rašlje se ponekad trebaju odmoriti. Nema potrebe za pretjeranim gledanjem u retrovizor, kao što nema potrebe niti za stalnim vađenjem povećala iz džepa. Opreza nikad dosta, znam. Ali, trebamo se znati i opustiti. Život je prekratak za bilo kakvu napetost i stres.

Naučimo biti opušteni i flegmatični. Ne brinimo se ni oko čega previše. Smjestimo naše brige u vremensku kapsulu i pošaljimo ih u daleku budućnost. I, ne, nikada nismo pogriješili ako smo nekome poklonili dobrotu i ako se osim svih onih koji to zaslužuju poneki zao čovjek možda napio na našem izvoru. Neka je. Nikad se ne zna. Možda će mu ta kap dobrote koju je popio pomoći da i on krene putem svjetla, pa će s vremenom sve više ljudi biti na pravoj strani… Ne dajmo se pokolebati.

Sloboda je na kraju ispala ropstvo

Jesmo li svjesni činjenice da nas moćnici već godinama pripremaju za potpuni nadzor i potpuni gubitak privatnosti? Privikavanje čovječanstva na gubitak privatnosti već se godinama odvija putem društvenih mreža na kojima ljudi svakodnevno dijele detalje iz svojih privatnih života. Objavljuju se tako rođenja djece, krstitke, mature, promocije s fakulteta, vjenčanja, rođendani, slavlja, sprovodi, osmrtnice, svi važni životni trenuci. Nekada je to bilo nezamislivo. Ljudi su čuvali svoju privatnost. Ona im je nešto značila. Nije da nismo voljeli jedni s drugima podijeliti važne životne trenutke, ali ako smo ih s nekim dijelili, bili su to ljudi iz našeg bliskog kruga, a ne malo, po malo, pa cijeli svijet danas može vidjeti svačiji privatni život.

Nismo li pretjerali u tome? Nismo li pretjerali u tom poslušnom privikavanju na odvikavanje od naše privatnosti? Nismo li previše olako odustali od privatnog života i čineći ga javnim? Netko je mudro zaigrao na kartu našeg ega i podijelio ljudima platforme – virtualne pozornice na kojima se u neograničenim količinama mogu ukazivati ostatku svijeta – prikazujući se onakvima kakvi bi željeli biti i oslikavajući svoje živote onim bojama za koje misle da su društveno najprihvatljivije.

Vrijeme za druženje nekada je bilo doista u doslovnom smislu te riječi – vrijeme druženja, veselja, pjesme i viceva, a ne prepričavanja detalja iz privatnog života. Ljudi bi se našli da budu zajedno i vesele se životu. Alternativa nije postojala. I – dobro da nije. Ponekad je dobro nemati alternativu, koliko god to čudno zvučalo. Jer, kada je nema – prihvatiš život u svoj njegovoj punini. Što će nam uostalom alternativa za život kao takav? Alternativa može biti samo nešto umjetno – neka simulacija života. To smo dobili i danas imamo to što imamo. Ta nas je alternativa pojela žive.

Prije nije postojao drugi način da netko nekoga ‘odradi’ kao prijatelja i na taj alternativni digitalni način zalijeva cvijet prijateljstva. Jedini način druženja ljudi bilo je druženje uživo. Na telefonske razgovore nije se trošilo puno vremena. Telefoni su služili samo za dogovor – kad se vidimo i gdje. I to je bilo to. Ljudi su se prije digitalizacije društvenog života puno više družili, i, usuđujem se reći – puno kvalitetnije jer nisu zurili u zaslone mobitela dok bi bili jedni s drugima u društvu.

Danas, po novo-normalnom posve je normalno – ignorirati jedni druge s mobitelima u ruci. Svi su prihvatili to novo-normalno ignoriranje ljudi koji su s nama u društvu i općenito tu oko nas u fizičkom svijetu kao nešto normalno i prihvatljivo (iako je potpuno nenormalno) jer najvažnije od svega na svijetu je gledati u mobitel i biti prisutan u virtualnom svijetu. Svako malo netko od sugovornika lati se svog mobitela i počne hipnotizirano gledati u njegov zaslon, kao da cijelim bićem ulazi u taj virtualni svijet i odjednom ga više nema za tim stolom, odjednom više nije prisutan, kao da cijeli nestaje, kao da s tim zadubljenim pogledom cijeli čovjek ulazi u virtualni svijet putem zaslona pametnog telefona. Putem tog zaslona kao da se usisava cijela njegova pozornost, cijela njegova duša, cijelo njegovo biće. Nevjerojatno. Doista… I, nema baš previše iznimaka. Rijetko kome se to nije dogodilo. Tu smo svi manje-više isti i radimo slične greške.

Nekada je čovjek gledao u čovjeka, nekada je čovjek ne samo gledao, nego i vidio čovjeka, razgovarali su jedan s drugim gledajući se ravno i duboko u oči, rukovali su se, grlili, bili jedan uz drugog i jedan s drugim. Danas se međusobno više dotičemo digitalnim prstima nego onim stvarnim. Danas se ljudi jedni drugima javljaju objavama u digitalnom svijetu, jedni se drugima, dakle – objavljuju, ukazuju putem društvenih mreža, javljajući se potom jedni drugima kojim lajkom ili komentarom. Paradoksalno je to što je digitalno druženje uvelike zamijenilo ono stvarno, jer odrađujemo jedni druge digitalnim putem, ostavljajući susrete uživo za neki drugi dan, tjedan, mjesec ili godinu, pa tako mogu proći mjeseci i godine da nekoga ne vidimo u stvarnom svijetu, dok se s njim ili njom redovno družimo u virtualnom svijetu. Odrađujući tako jedni druge i naše međusobne odnose u virtualnom svijetu, sve se više udaljavamo jedni od drugih u stvarnom svijetu. Metaverzum postaje sve naseljeniji i sve življi, a stvaran sve tužniji. Tehnologija nas je na to natjerala. Naši avatari – digitalne verzije nas samih postali su naša glavna preokupacija, kao i sve ostalo što se u metaverzumu događa. Moćnici su postigli svoj cilj. Sada samo treba nastaviti s naseljevanjem svih duša u metaverzum, kako bi se stvaran svijet u miru mogao resetirati u svijet zarobljenih, izgubljenih duša koje vegetiraju u digitalnim kavezima metaverzuma bez imalo svijesti o opasnosti te simulacije života.

Na tu smo laž sami pristali. Na tu smo prividnu komociju sami pristali. Sami smo poželjeli imati svoje avatare i holograme. Sami smo pristali na tu liniju manjeg otpora. Htjeli smo biti u trendu. Htjeli smo biti in. Htjeli smo taj digitalni svijet. Nudio nam je slobodu, a dao nam je ropstvo. Nije nam smetalo da nas se nadzire i prati, da nas se prisluškuje. Na cenzuru i danas neki ljudi samo odmahuju rukom – u stilu – toga je bilo i bit će.

Zašto smo onda ikada uopće govorili o slobodi govora, o slobodnom svijetu, demokraciji kao vladavini naroda i tome slično, kada je sve to bila samo propaganda vladajućih, samo obmana i laž moćnika čiji jedini zadatak je bio – uvesti nas u svijet najvećeg mogućeg nadzora, najžešće moguće kontrole i ropstva do sada, onakvog kakvog ovaj svijet još nije vidio… Dok smo mi nehajno i veselo objavljivali fotografije iz naših privatnih albuma, želeći se ukazati svijetu i usput se zauvijek odričući svoje privatnosti, moćnici su nas pripremali za još jaču manipulaciju, pretvarajući nas iz dana u dan u sve poslušnije lutke na koncu, a mi smo se veselili svakoj tehnološkoj novotariji i svakoj novoj aplikaciji kao mala djeca…

Danas se pitamo – kamo ide ovaj svijet? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – ide tamo kamo idemo i mi. Pitanje je samo – koliko ima ljudi na svijetu koji slijepo slijede naputke koje nam nameću moćnici idući tako svakim novim korakom putem sve većeg ropstva te koliko s druge strane ima ljudi koji se ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje slobode i prava na svoje mišljenje i koji su spremni učiniti sve da ovaj svijet bude ugodno mjesto za sve nas, oslobođeno svih mogućih okova kojima nas moćnici žele okovati?

Od nenormalnog svijeta nema ništa normalno

Jednom kada shvatimo da svijet u kojem živimo nije normalan – život u tom svijetu postaje lakši, jer sva ona očekivanja koja bismo imali u normalnim uvjetima i normalnom svijetu u trenu nestaju. Što očekivati od nenormalnog svijeta nego sve nenormalno? Uvijek neka nova nenormalna iznenađenja. Pa, pogledajmo malo oko sebe i vidjet ćemo nenormalan svijet kojega zovu novo-normalnim. Ništa u tom svijetu više nije normalno. Eto, kada se pomirimo s tim – prestat ćemo imati normalna očekivanja od tog svijeta. Nema dana da ne uočim novu abnormalnost svijeta u kojem živimo…

Ono što je fascinantno je to da ljudi olako i bez imalo razmišljanja prihvaćaju svaku novu nenormalnost koju im sustav ponudi kao novo pravilo ponašanja. Kao hipnotizirani prate mainstream medije i poslušno slijede upute sustava, prihvaćajući sve što čuju kao jedinu istinu. Pandemija je bila najbolji primjer slijepe poslušnosti. Veliki broj ljudi navukao je maske i stao u red za cijepljenje.

Borili su se da sačuvaju život kakav su do jučer poznavali, da zadrže svoja radna mjesta, da nastave putovati svijetom… Učinili su sve kako bi svijet ostao kakav je bio. No, on nije ostao takav. Promijenio se unatoč njihovoj poslušnosti. I nikada više neće biti onakav kakav je bio. Iz dana u dan preplavljeni smo novim lošim vijestima. Zbog rata u Ukrajini ispaštamo kao građani Europske unije – samo zato što smo građani Europske unije.

Kada se samo sjetim tih pustih godina u kojima smo čekali na članstvo u toj Uniji, kao da se radi o ulasku u raj. Toliko smo čeznuli za time da netko u Bruxellesu odlučuje o našoj sudbini. I, što danas imamo od toga? Imamo nenormalno visoke cijene svega koje ne možemo pratiti i inflaciju koja nas sve uništava.

Povrh svega, kao šlag na torti – odričemo se vlastite valute, povlačeći taj posljednji suicidalni potez kojega kao država možemo povući kako bismo se dodvorili ljudima kojima nije nimalo stalo do naše suverenosti. U najgore moguće vrijeme najveće krize ulazimo u eurozonu. Ne moraš biti ni financijski, ni ekonomski stručnjak kako bi shvatio da je to loša odluka.

Toliko smo čeznuli za slobodnijim putovanjima bez granica, carina i putovnica, a sada su ta ista putovanja postala živi napor zbog pandemijske papirologije koja uključuje potvrde o cijepljenjima, potvrde o PCR testiranju i ostale gluposti zbog kojih mnogi ljudi čak odustaju od planiranih putovanja. Umjesto da se sve više putuje, sve se manje putuje, jer se ljudima ne da zamarati sa svim mogućim administrativnim zavrzlamama. Nekada si imao kartu za autobus, vlak ili avion i putovnicu i išao kamo god želiš. Danas je situacija nešto drugačija i svatko tko odlazi na put – zna da zapravo odlazi u avanturu koja će mu pojesti hrpu živaca, a putovanja bi trebala biti užitak, a ne napor. Svaka zemlja ima neka svoja pravila, pa moraš kontaktirati veleposlanstvo te zemlje da pitaš što sve kao putnik trebaš obaviti prije no što se otisneš na put. Potrebno je imati razne aplikacije u mobitelu, što starijoj populaciji stvara problem jer nisu navikli na to.

Sve te promjene iz normalnog u nenormalan svijet traju već dugi niz godina. Najprije smo prošli rat, pa onda to pandemijsko ludilo za vrijeme kojeg je svijet potpuno poludio postavivši cjepivo kao glavno mjerilo postojanja i rodivši nove društvene podjele (čitaj: segregacije) i diskriminacije koje su ljudi bezrezervno prihvatili kao ‘novo normalno’ anti-društveno ponašanje, kako bismo sada bili žrtve isfabricirane krize izazvane čudnim i za cijeli svijet vrlo opasnim ratom. Klima je stavljena u fokus vrjedniji od života kao takvog. Primjerice, u ime spasa planeta sada moramo otpad bacati u posebnim vrećicama koje moramo kupovati bez obzira na to što smo u trgovini već kupili hrpu vrećica koje bismo mogli ponovno iskoristiti da nema tih novo-normalnih pravila zbrinjavanja otpada. Najavljuje se konzumacija kukaca kao novog izvora proteina. Uništava se poljoprivreda. Potpuno se urušava svijet kakvog poznajemo. Ugljični otisak bit će globalistima idealan povod za uvođenje novih restrikcija. Naš je ugljični otisak mjera cjelokupne emisije ugljičnog dioksida (CO₂) i drugih stakleničkih plinova uzrokovanih našim aktivnostima tijekom godine. Ubuduće će taj otisak također biti mjerilo naše poslušnosti i socijalnog bodovanja. Mjerit će se emisije svih putovanja koja smo obavili i sve struje koju smo potrošili, kao i emisije koje ulaze u izradu proizvoda koje smo potrošili i usluga koje smo koristili.

Kako bi se uvodile nove restrikcije bit će potrebno uvesti potpunu kontrolu nad svjetskim stanovništvom za što je pandemija poslužila kao idealna vježba. Građani svijeta uspješno su položili ispit poslušnosti i sada samo čekaju nove restrikcije u želji da ponovno pokažu svoju poslušnost i odanost sustavu. Rat je tu da nas sve uzdrma, preplaši i financijski uništi. A, klimatska agenda sljedeća je na redu kao novi izgovor za maltretiranje ljudi koji svojom pokornošću kupuju lažnu slobodu i građanska prava.

Sjetimo se kako smo bez razmišljanja prihvatili pametne telefone i kako nam je bilo normalno kada su nadzorne kamere nicale svuda oko nas. Sve smo to prihvatili i živjeli dalje svoje živote, a danas su ti isti mobiteli sredstvo putem kojim nas sustav kontrolira dok poput malih ribica plivamo virtualnim morima punim virtualnih morskih pasa ubojica.

Diljem svijeta bukte prosvjedi o kojima se ne govori u mainstream medijima. Sve je više probuđenih, osviještenih ljudi koji vide da svijet u kojem živimo nije normalan svijet. Sve je više ljudi koji ne žele bezrezervno biti poslušni.

Sloboda govora ne postoji. Može se govoriti i pisati samo ono što je sustav odredio kao jedinu istinu. Sve ostalo je označeno kao dezinformacija i laž. Društvene mreže postale su poligon za iživljavanje moćnika nad običnim smrtnicima kojima se blokiraju i zaključavaju računi bez ikakvog valjanog razloga, uz šuplje izgovore kako je netko koristio naš račun, a taj netko su plaćeni cenzori koji su tu da nas svojim prizemnim i šupljim diverzijama u digitalnom svijetu pripreme za nove restrikcije kojima ćemo kao društvo biti izloženi u budućnosti.

Kažnjavajući svakoga tko se usudi posumnjati u sve ono što propisuju sustavni mediji – blokadama, zamračivanjem i gašenjem profila u virtualnom svijetu te nagrađujući neograničenom slobodom digitalnog izražavanja svakoga tko o svemu misli ono što se mora misliti, cenzori nas u biti pripremaju za sustav socijalnih kredita koji nagrađuje poslušne građane i kažnjava one neposlušne po notornom kineskom modelu.

Ljudi su sve to bezrezervno prihvatili kao nešto normalno, iako je ponašanje cenzora posve nenormalno i krajnje nemoralno. Ponašaju se poput diktatora. Taj je diktatorski sustav društvenog bodovanja na temelju kojeg ljudi bivaju nagrađeni ili kažnjeni ovisno o razini njihove (ne)poslušnosti – već došao u neke europske zemlje i pitanje je dana kada će se proširiti na ostatak svijeta. Ne, ovo nije normalan svijet. Ovo je nenormalan svijet.

Ljudi koji misle, žrtve su ljudi ispranih mozgova

Postoje ljudi koji su uvijek u pravu i onda kada zasigurno to nisu. S njima je teško izaći na kraj i naći zajednički jezik jer jedino za što znaju je njihovo vlastito mišljenje, njihov stav i ništa drugo. Njihova je i prva i zadnja. A svi mi drugi pozvani smo biti samo njihova publika i slušati ih što nam govore iliti pripovijedaju. Teško nekome daju doći do riječi. Često drže nepregledne monologe s ciljem indoktrinacije svoje publike. Unašaju nam se u lice, prekidaju nas u pol rečenice, ako pokušamo i usudimo se nešto izustiti, gestikuliraju i promiču neke svoje ideje kao jedine ispravne i neprikosnovene.

Ne žele ni čuti ničije mišljenje, ne zanima ih, jer jedino oni znaju što je istina, a sve drugo za njih je laž, izmišljotina, umotvorina, teorija zavjere, nečija konstrukcija… Takvih je ljudi danas mnogo. Nisu spremni čuti drugu stranu priče. Nisu spremni čuti nečije mišljenje i uvažiti ga. Samo tupe po svom. To je toliko naporno, da nam često bude neugodno kada takve ljude moramo rezolutno odbiti za bilo kakvo druženje, ali ne bi nam trebalo biti neugodno. Reći ne je svačije pravo, kao što je svačije pravo – odbiti biti publika nekome tko misli da je najpametniji na svijetu. U privatnom životu takve se stvari lako rješavaju i uvijek možemo filtrirati naše odnose i izabrati si ljude koji nam odgovaraju i odnose u kojima svi rastemo, potičući i motivirajući jedni druge na dobre i plemenite životne poteze i odluke.

Problem nastaje kada takvi ljudi koji ne uvažavaju druge ljude dođu na pozicije moći i počnu odlučivati o svima nama i raditi ‘posao’ u ime nas, u doslovnom smislu djelovati kao predstavnici naroda. Ako je netko predstavnik naroda, ne bi li trebao narod pitati što misli o nekoj odluci? Ne bi li narod koji zapošljava te ‘glasnogovornike’ u obliku političara trebao imati pravo glasa? Zar su glasačke kutije jedini kontakt građana s odlukama koje će se donositi u njihovo ime? Obećanja pred bilo koje izbore jedini su način da kao građani saznamo što nas čeka kada netko dođe na vlast, a mnoga od tih obećanja, to svi znamo, padnu u vodu čim netko od obećanovića sjedne u fotelju koju si je bio zapikirao.

Rijetki su danas dosljedni političari. Svi su oni samo dio parade, samo lutke na koncu globalnih igrača koji te konce vuku. Tim više je smiješno slušati o tome kako su oni donijeli neke svoje odluke. Na prvome mjestu svakome bi političaru trebao biti narod kojeg predstavlja, a tek onda svjetske integracije i centri moći, svidjelo se to nekome ili ne. Zakonski još uvijek imamo pravo donošenja nekih svojih odluka na državnoj razini. Nismo se u potpunosti odrekli svoje suverenosti kao državni entitet. Država mora imati neku svoju težinu, neku svoju sigurnost koju pruža građanima, neki svoj integritet i suverenost, kakvu-takvu – koliko je to danas uopće moguće s obzirom na naše članstvo u europskim i svjetskim integracijama koje nam postavljaju uvjete i određuju pravila po kojima ćemo živjeti, školovati se, raditi i umirati.

Kao što lokalni političari nemaju sluha za ‘običan puk’, tako ni globalni moćnici također nemaju previše sluha za lokalne probleme i mišljenja lokalnih političara. To ih niti najmanje ne zanima. Imaju svoju agendu koje se drže i jedino ih ona zanima. U mogućnosti su pričati samo s poslušnicima koji će izvršavati njihove naredbe. Upravo zato jedino poslušnik danas može doći na čelo neke države koja je duboko umrežena s globalistima. Ljudi koji gledaju interese svog društva i sredine u kojoj žive nisu dobrodošli među globalne igrače i pobornike novog, resetiranog svijeta.

Komunikacija između velikih moćnika i onih ispod njih uvijek je jednosmjerna i upućenima onima koji žele slušati i čuti što oni imaju za reći i, naravno, poslušati njihove prijedloge koji su u prijevodu naredbe koje se moraju provesti u djelo. Rijetko je tko od političara spreman suprotstaviti se tokovima moći i kapitala. Politika je postala najunosniji biznis. Moć je postala jedina komunikacija – nemilosrdna i jednosmjerna. Moćnici drže govore nemoćnicima, što u privatnom, što u poslovnom – gospodarskom i političkom svijetu. To više nema veze s vođenjem država i organizacijom kvalitetnog života za sve građane uz sociološku osviještenost o važnosti homogenizacije društvenih slojeva i približavanja ljudi jednih drugima, ne, to nema veze s tim, već isključivo s novcem koji kola i putuje s računa na račun. To je danas jedini interes svih koji sjede na pozicijama na kojima se donose neke odluke.

Umreženi mediji, korporacije i države kao korporacije. Svi su oni zajedno u sprezi i djeluju protiv naroda, a ne za narod. Građani su izgubljeni u moru informacija i više ne znaju kome mogu vjerovati. Naivno misle kako sustav ipak brine o njima. Ali, nažalost nije tako. Ljudi sustava brinu samo o sebi. Nepovjerenje nikada nije bilo na višoj razini no danas. Razočarani smo. Osjećamo se prevareno dok gledamo kako iz godine u godinu sve ostaje isto. Ništa se bitno ne mijenja, a ako se i mijenja – mijenja se na gore, a ne na bolje.

Najbolji primjer su pandemija, rat i sada ovo osiromašivanje ljudi, sve to s nekim opakim ciljevima uništenja čovječanstva i urušavanja svijeta kakvog poznajemo kako bi na ruševinama istog niknuo neki novi, tobože ‘bolji svijet’. Pitajmo se – kakav je to bolji svijet koji se ima roditi? Ako nam je suditi iz priloženog – to je svijet u režiji promotora kukaca kao temeljnih izvora proteina, graditelja futurističkih gradova nalik ogromnim zatvorima, depopulacijom opsjednutih demografa, digitalizacijom opsjednutih tehnokrata, klimatskih fanatika koji predviđaju klimatski kolaps, futuristički nastrojenim financijskih stručnjaka željnih ukidanja papirnatog novca i uvođenja digitalne valute, proizvođača robota koji će u velikom broju zanimanja zamijeniti ljude čineći ih beskorisnim i ovom svijetu posve nepotrebnim izjelicama, ekološkim ekstremistima koji se zalažu za kompostiranje preminulih ljudi, rodnih ideologa koji u nekoj perspektivi žele u potpunosti izbrisati razlike između žena i muškaraca te svih onih samozvanih kraljeva i kraljica željnih vladanja i uspostavljanja potpune kontrole nad cjelokupnim čovječanstvom.

Da. Na putu smo prema upravo takvom svijetu Matrixa koji će nas sve zarobiti i pretvoriti u digitalne robove ukoliko svi zajedno ne učinimo nešto da se rađanje takvog svijeta spriječi i probudimo se iz hipnotičkog sna u kojeg su većinu ljudi bacili korumpirani političari i njihovi mediji.

Što ranije postanemo svjesni svega što se oko nas događa, to će biti bolje za nas. Bojim se samo da ne bude prekasno. Jer, uvidjevši sve to o čemu pričamo, brojni su ljudi već odustali od zajedničke borbe za bolji svijet. Apatija odustajanja od borbe je najopasnija epidemija koja nam se mogla dogoditi. Što će drugo, nego hvatati konce koje još mogu dohvatiti i spašavati živu glavu, misle svi oni koji su odustali od bilo kakve borbe za normalan svijet, govoreći kako su sretni što je još jedan dan prošao bez velikih turbulencija.

Ti ljudi koji su odustali od buđenja iz masovne hipnoze kao da su svjesno svoje sudbine prepustili u ruke bešćutnih moćnika koji s ta dva uha koja imaju mogu čuti jedino i isključivo sebe. Živi se stoga samo za taj jedan dan mira, za još jedan dan u kojem postoji kakva-takva privatnost i pravo na izbor. Sve ostalo je postalo neizvjesno i mutno. A zajedništva nema niotkud, dok prigoda za nove sukobe ima i previše na pladnju. Nažalost. To ni u kojem slučaju nije dobro ni za koga. Nije dobro odustati od nade i vjere u bolji svijet. Jer, takav svijet je još uvijek moguć. U našim je rukama moć. Ali, jedino ako smo u tome svi zajedno – kao jedan. Ravnopravni i udruženi u želji za izgradnjom pravednijeg svijeta od ovog nepravednog i punog nakaradnih razlika među ljudima koje samo rađaju nove netrpeljivosti.

Latinska poslovica kaže: „Unum os, duos oculus et duas aures habemus ut melior audiamus et minus loquamur.“ U prijevodu: „Imamo jedna usta, dva oka i dva uha da bolje čujemo, a manje govorimo.“ Bez naše spremnosti da čujemo jedni druge, bez spremnosti onih koji vode ovo društvo da čuju mišljenje naroda, bez te osviještenosti da smo ovdje na ovome svijetu svi mi zajedno – upućeni jedni na druge i da bismo morali težiti što većoj ravnopravnosti koja bi nam svima donijela ozračje istinske radosti zajedništva i životne slobode, nikada nećemo izgraditi bolji svijet, već samo koračati unatrag, idući prema svijetu kakvog niti jedan borac za bolji svijet ne želi. I napredak može biti nazadak ako se krivo koristi i ako je krivim rukama. Nikakav tehnološki napredak ne može nas impresionirati ako je u službi zla. Nikakvi dronovi, roboti i tome slično nisu i ne mogu biti garancija boljeg svijeta. Oni su samo simbol promjena do kojih već sada dolazi, a koje svi mi ne možemo kontrolirati niti na njih utjecati, ako se ne probudimo.

Zar nam nije dosta jednosmjerne i nadmene ‘ex cathedra’ komunikacije od strane ljudi koji misle da su nadljudi? Zar nam nije dosta njihovih praznih i bekonačnih monologa nastalih po nečijoj narudžbi? Prekinimo ih već jednom i recimo im – “Dosta je bilo! Zaboravili ste na to da imate dva uha i dva oka te jedna usta s nekim razlogom. Ponašate se kao da imate nekoliko usta i niti jedno uho, ni oko. Ne želite vidjeti u kakvom svijetu živimo, niti čuti što mi imamo za reći. Kada već vi pred svima nama zatvarate vaše oči i uši, znajte da vas naše uši više ne žele slušati, kao što vas naše oči više ne žele i ne mogu gledati.”

Sve još može biti dobro. Ne gubimo nadu. Ne odustajmo olako od prava na život dostojan čovjeka i slobodu. Zli ljudi će raditi po svom – podmetat će noge svima koji im se nađu na putu i raditi na rađanju pakla na svakom koraku svoga života. Neki od njih za života će se preobratiti i prijeći na stranu dobra. Neka ih bude što više. Zaželimo im svako dobro. Ne osvećujmo im se za zlo koje nam čine. Uzvratimo im dobrotom i prijateljskom rukom i možda će se osvijestiti. Nemojmo na njih gubiti vrijeme uvjeravajući ih u bilo što. Na njima je da rade ono što im je naredio onaj iz čije su torbe ispali. Zna se iz čije. Oni će vjerojatno u velikoj većini cijeloga života nastaviti ići putem zla, jer ih zlo ispunjava, od njega su sazdani. Na nama je da radimo svoje i ostanemo na svom putu vjerovanja u bolji svijet, da činimo dobro i da svjetlom pobjeđujemo tamu.

Trebali bismo naći zajednički jezik jedni s drugima i početi se slagati jedni s drugima, pomagati jedni druge te zajedno krojiti planove za svrgavanje samozvane elite i njihovih poslušnika s trona odlučivanja o nama i našim životima. U protivnom ćemo imati nove pandemijske šarade, nove planski izazvane ratove, nove inflacije, nove krize, nove nestašice hrane i energenata, nove treninge strogoće po kineskom modelu, a sve to s jednim te istim ciljem – rađanja svijeta novih gospodara i svih nas kao njihovih robova, znači još ekstremnijeg od ovog danas u kojem trpimo torturu od strane nekakve elite, a zapravo ljudi koji ne misle svojom glavom, nego su svoje stavove jeftino prodali sustavu i korporacijama, ako su ih ikada i imali, na brzinu isprali mozgove i krenuli marširati dalje, koračajući smjelo putem poslušnosti, u prijevodu – idući linijom manjeg otpora jer je na toj liniji i u tom biznisu punom ‘djelatnika’ ispranih mozgova život najsigurniji.

Jedino isprani mozak danas može reći da se osigurao od bilo kakvih neugodnih iznenađenja, jer se zna da je to čovjek sustava kojega sustav štiti i kojega niti jedna kriza ne može niti okrznuti. Sigurnost im je važnija od bilo čega na ovome svijetu i na temelju te sigurnosti ih sustav i kupuje. Poslušnike u službi moćnika neizvjesnost ne zanima, već su je velikodušno prepustili svima nama ostalima. I oni su, kao i njihovi nalogodavci – najpametniji ljudi na svijetu čija je i prva i zadnja…

Ničije mišljenje ne može od njih doći na red, niti se probiti u bilo kakav režimski medij, niti kročiti na bilo kakvu javnu pozornicu koja bi trebala biti platforma za razmjenu i sučeljavanje raznih mišljenja i stavova, a svi znamo da niti jedna medijska pozornica to danas nije… Umjesto toga – vlada jednoumlje plaćenika i agresivna promocija propisanih stavova. Dapače, glasovi svih ljudi koji ne pjevaju njihovu pjesmu bivaju ušutkani i zauvijek ugušeni od strane zloglasnih i sveprisutnih cenzora (čitaj: virtualnih ubojica).

Nekada su se palile knjige, a danas se jednim klikom deplatformiraju i virtualno ubijaju svi oni ljudi koji misle drugačije od propisanog načina razmišljanja i gledanja na stvari. Nije li žalosno da su ljudi koji misle svojom glavom danas žrtve ljudi ispranih mozgova? Ljudi bez mozga upravljaju ljudima koji se ne žele odreći svojih mozgova. Slobodnih li vremena… No, ne mogu ubiti istinu. Ne mogu ubiti našu vjeru i nadu. Ne mogu nam oduzeti radost djelovanja u službi svjetlosti.

Ako nisi umrežen, zaboravi na uspjeh

Svaki je čovjek-pauk danas već umrežen s ostatkom svijeta na razne načine: preko raznih fondova, odbora, centara, udruga, udruženja, podružnica, družbi, društava, unija, stranaka, područnih ureda, stožera, jedinica, zajednica, zborova, vijeća, sudova, zaklada, studija, razreda, krugova, korporacija, institucija, političkih stranaka, agencija, loža, redova, veleredova, bratstava, sestrinstava, sekti, klubova, zavoda, instituta, učilišta, komora, savjeta, sindikata, mrežnog marketinga…

Gotovo svaki čovjek na svijetu danas je na neki sebi svojstven način već zadobio osobine lokalno ili globalno umreženog pauka, postavši članom nekog od spomenutih mrežnih programa na lokalnoj ili globalnoj razini, s naslova obrazovanja, vjere, hobija, ideologije, sporta, politike, humanitarnog djelovanja, novčanih ulaganja, rada ili pukih korporacijskih i institucionalnih birokratskih lanaca.

Čovjek samim svojim rođenjem postaje mali polu-čovjek, polu-pauk, osuđen na pravila mreže koja nije skrojio i za čije vrline i mane nije i ne može biti odgovoran, ali on bez obzira na to ipak postaje jedan od članova-potpisnika tih pravila. Svatko mora biti evidentiran. Što je čovjek u globalizacijskom smislu ambiciozniji, to će biti umreženiji, to će više nalikovati čovjeku-pauku i biti članom što više društava i organizacija, jer u suvremenom svijetu visoki stupanj umreženosti jamstvo je ovozemaljskog uspjeha.

Netko bi mogao pomisliti da je spomenuta vještina umrežavanja sasvim prihvatljiva, da u tome nema ama baš ništa loše i ja bih se složila s tim kada ne bih sumnjala u kvalitetu te suvremene umreženosti koja spaja ljude na razini istih težnji, interesa i opredjeljenja, ali ne i na razini ljudskosti.

Jer, čim tog zajedničkog interesa nestane, pucaju sve niti paukove mreže koja je vezala određenu skupinu ljudi i oni se u trenu više ne poznaju, iako su još do jučer težili nekim zajedničkim ciljevima.

Pitajmo se, stoga, što će se, primjerice, dogoditi kada paučina nekog interesa iščezne, kada neke grupacije nestane, kada se mreža prekine i kada nekome od naših dojučerašnjih su-umreženika pristupimo kao čovjek čovjeku? Hoće li nas taj čovjek uopće moći čuti, vidjeti i razumjeti?

Sveobuhvatne paučine našeg suvremenog postojanja toliko su nas opteretile interesnim umrežavanjima da svako drugo, pa čak i ono puko ljudsko druženje smatramo gubljenjem vremena. Nove udruge niču iz dana u dan, nove zaklade za nešto, novi centri za nešto, novi zavodi, odbori, nove prigode za umrežavanje, tko bi ih sve mogao nabrojati. To je nemoguće.

Njihovi su nazivi i smiješni i žalosni istodobno, gotovo groteskni, da ne kažem apsurdni. Globalna paučina od nas traži iz dana u dan sve veću globalnu dosjetljivost – da se sjetimo nečega čega se još nitko nije sjetio i što će privući što veći broj članova. Još malo pa se nećemo moći ni nasloniti na vlastiti prozor ako ne budemo članovi Zbora naslanjača na prozore.

Nećemo moći u šetnju ukoliko ne budemo plaćali članarinu Centru za zaštitu šetača, nećemo moći ni međusobno razgovarati ukoliko se ne učlanimo u Razgovorno vijeće samostalnih i slobodnih sugovornika. Čim netko dobije neku dijagnozu, odmah dobije i preporuku doktora za učlanjenje u udrugu pacijenata s istim zdravstvenim problemima.

Visoko pozicionirani poslovni ljudi imaju svoje mreže, vjerski fanatici svoje, lopovi imaju svoje, masonerija svoje, kao i obespravljeni, diskriminirani pojedinci, društveni odmetnici koji pri dnu društvene ljestvice pletu svoje mreže sa svojim supatnicima. Postavlja se pitanje: Kome od tih bezbrojnih udruženja pristupiti i zbog i u ime čega? U čiju mrežu ući? Mreže su nepisana pravila suvremenog ovozemaljskog uspjeha. Nažalost.

A, ono što je najžalosnije je to da unatoč sveprisutnom umrežavanju otuđenje među ljudima na onoj temeljnoj ljudskoj razini nikada nije bilo veće. Sve su te mreže umjetne. Ali, ljudima očito puno znače društvena priznanja od strane njihovih suputnika i braće i sestara po statusu, ideologiji i tome slično.

Važne su im etikete koje ih združuju i na temelju kojih će upirati prstom u vlasnike etiketa koje se razlikuju od njihovih. Raznolikost nije u modi. U modi je udruživanje sa sebi sličnima, kako bi se ljudi ogradili od onih od kojih se po bilo kojoj osnovi razlikuju. Zbog čega su ljudi takvi? Zbog čega teže etiketiranju i umrežavanju s ljudima koji na sebi imaju istu etiketu kao i oni? Ovisni su o simbolima, znakovlju, u prijevodu – o želji za bilo kakvim razdvajanjem od drugih i drugačijih ljudi.

Zbog čega im smetaju razlike među ljudima? Tko tu koga ugrožava? Zbog čega na različitost nisu u stanju gledati kao na raznolikost koja je u biti naše bogatstvo? Jer, svatko od nas ovome svijetu donosi nešto drugo, a svi zajedno činimo raznobojni mozaik ovoga svijeta. Bilo bi divno kada bi taj mozaik svaki kamenčić cijenio kao jednako vrijedan doprinos raznolikosti ovoga svijeta.

Ulaznica u neku mrežu, bilo koju, uvijek ima neki predznak u obliku etikete koju ti društvo prišije, pa na temelju te etikete bivaš smješten u određenu ladicu. Ovdje imamo mješavinu vješto isplanirane društvene segregacije i stigmatizacije. A, svako etiketiranje i obilježavanje vodi u stalno u neke nove društvene podjele koje onemogućavaju ljudima druženje na razini iskonske ljudskosti, lišene svih predrasuda.

Ljudi su postali opsjednuti svojim paučinama koje lelujaju na lokalnom povjetarcu i globalnom vihoru bojeći se da se slučajno neka nit te paučine ne prekine. Ljudi žive u stalnom strahu od pucanja njihovih interesnih mreža. Pletući robovski marljivo svoje paukove mreže, ljudi prestaju plesti one prirodne mreže, one prave, iskrene međuljudske odnose s ljudima kojih se sasvim svjesno odriču u ime Paučine koja nam je svima nametnuta kao imperativ uspjeha.

Preko Paučine dobivaš šansu biti podoban čovjek – pauk. Bez nje si nepoželjan i opasan, samo zato jer si slobodan, jer nisi zarobljenik neke Mreže. Mreža svoje umreženike drži u šaci, moraju misliti glavom Mreže, a zauzvrat im ispunjava želje i pomaže im u karijeri.

Dakle, za uspjeh bilo čega i bilo kojeg projekta danas je potrebno biti čovjek-pauk s gusto ispletenom mrežom uvijek punom novoulovljenih insekata. Ta interesno mrežna poznanstva, kao i te ‘časne’ funkcije koje se dijele nekim ljudima u raznim udrugama i institucijama, iz priloženog se vidi, samo su privid nečije moći s pritajenom gladi domicilnog pauka za plijenom. Ljudi su ljudima plijen.

Insektoidni ljudi postaju lovina ljudima-paucima, jer što je čovjekolika paukova mreža bez lovine. Ona s njom postaje još gušća, a i njezin vlasnik-pauk mora misliti, osim na svoj paukoliki ugled – i na svoj opstanak u smislu primarnih potreba prehranjivanja sebe i svojih najbližih.

Pitam se, kako ti ljudi-pauci uopće stignu bilo što drugo raditi od silnog umrežavanja i neumornog lova uvijek novih članova u svoje mreže? Stvarno ne znam koliko sati ima njihov dan. Zašto ne bismo prkosili tim uvriježenim pravilima i pokušali uspjeti bez prisilnog i stalnog umrežavanja? Ne bi li ono trebalo biti spontano i događati se, onako usput?

Priđe li nam danas netko s namjerom upoznavanja (čitaj: umrežavanja), svatko se od nas pita o čemu se zapravo radi: o umrežavanju na razini čovjek-pauk s čovjekom-paukom, o pozivu čovjeka-pauka čovjeku koji još uvijek u nekom segmentu nije postao čovjek-pauk – da pristupi njegovoj paukovoj mreži, ili o pokušaju čovjeka-pauka da nas ulovi u svoju mrežu kao i ostale insekte, u svrhu iskorištavanja nekog resursa iz naše domene djelovanja, posjeda ili poznanstava?

Sve u svemu, čini mi se da su ipak još uvijek najprirodniji susreti između ljudi koji osim ove osnovne mreže evidentiranog postojanja nisu tako lakomisleno ispleli kojekakve mreže oko svijeta i ne boje se postojanja bez njih.

Volim ljude koji nisu ovisni o umrežavanju. To su oni ljudi koji vole raditi nešto što vole, koji vole živjeti na neki svoj način, a ne na način koji im propisuje neka mreža, koji vole uživati u životu kao takvom bez obzira na pravila i zakonitosti nekog udruženja ili kulta kojem pripadaju i družiti se s ljudima bez ikakvih interesa i bez tog sveprisutnog predumišljaja umrežavanja koje se od njih po globalnom diktatu na neki skriveni način očekuje. Najljepša mreža od svih mreža je mreža ljudskosti koja nas sve povezuje nevidljivim nitima samim time što smo tu gdje jesmo – jedni uz druge na ovom čudesnom putovanju zvanom život… Nije li to dovoljno?

Odbacimo Veliko resetiranje i probudimo se

Masovna hipnoza moćno je oružje kojem nažalost podliježe velik broj ljudi, a postiže se putem režimskih medija. Njihove upute ogroman broj ljudi slijepo sluša i slijedi. Što god da čuju, odmah postupaju u skladu s naredbama, kao da su hipnotizirani. Ne propituju odluke vladajućih, već su sigurni kako je sve što vladajući kažu za njihovo dobro. Prekrasno, zar ne?

Ono što je najtužnije je to da indoktrinirani pojedinci koji slijepo slijede sve što im sustav naredi često daju lekcije ljudima koji propituju sustav i koji ga, dapače kritiziraju. Kako se samo netko usuđuje propitivati sustav, pitaju se poslušnici. To se po njima ne smije. Eto, to je ono što me oduvijek fasciniralo. Kako se neki ljudi boje svoje sjene kada je neki moćni aparat u pitanju. Nisu niti svjesni da je moć u njihovim rukama. Moć je u našim rukama, samo onda kada smo solidarni i udruženi, ali ne kada smo okrenuti jedni protiv drugih. Moćnici to dobro znaju, oni znaju da je narod najveći moćnik, zato će učiniti sve da narod ostane podijeljen i otuđen.

Poslušnici bi trebali malo razmisliti o svojoj bespogovornoj podršci sustavu. Kada bi vladajući toliko brinuli za građane kao što oni misle, tada ne bi bilo toliko upropaštenih ljudi. Ali, tako je to kada netko misli – samo neka je meni dobro, za ostale me nije briga, a tako misli većina umreženih moćnika i njihovih uhljeba. Sebičnost i pohlepa najgori su mogući virus koji je mogao zahvatiti naše društvo. I, ne samo naše, nego cijeli svijet. Pohlepa, pohlepa i samo pohlepa sebičnih ljudi.

I, onda se dogodi da ljudi budu suočeni s prolaznošću i smrću te na trenutak zastanu i razmisle o životu i dragocjenosti svih trenutaka, pa se pitaju – možemo li možda ipak bolje i kvalitetnije živjeti jedni s drugima, prisjećajući se dana svoje mladosti i nekih iskrenijih druženja s ljudima koja nisu bila interesno obojena. No, kratkotrajne su te reminiscencije, pohlepa ih zove u pobjede nove, u pobjede materijalnog nad duhovnim. Ovozemaljsko zlo ih zove da mu se vrate. Dobro je opet na čekanju nekog novog trenutka kada će kazaljke sata stati i natjerati ljude da se bar na tren probude iz te masovne i kronične hipnoze kojoj su podvrgnuti.

Svaki dan koji živimo jedna je dragocjenost. Jedinstven je i neće se ponoviti više nikada. Zašto to zaboravljamo? Prolaznost je najbolji učitelj. Ona nas uči da uvijek sve može biti bolje nego što jest ako se malo potrudimo. Svi smo svjedoci velikog otuđenja među ljudima. I, što činimo da se to otuđenje smanji? Što svatko od nas čini na tom planu? Jesmo li danas dali svoj doprinos smanjenju tog otuđenja među svima nama? Pitajmo se to svakoga dana. I, probajmo učiniti nešto na mikro razini kako bismo se približili jedni drugima.

Vrijeme velikog resetiranja svijeta ne donosi nam ništa dobro. Plan globalnih moćnika je da se ljudi još više udalje jedni od drugih, da nestane bilo kakva sloboda i samostalnost u odlučivanju o našim životima, jer moćnici žele uspostaviti što veću, dapače – apsolutnu kontrolu nad čovječanstvom, to uostalom niti ne skrivaju.

Digitalizirat će nam živote, obilježiti nas i pratiti svaki naš korak, dajući nam mrvice sa stola za kojim će blagovati samo oni i njihovi vrli poslušnici. Treba vjerovati u mogućnost drugačijeg resetiranja svijeta. Potreban nam je reset, ali kakav? Zasigurno ne onakav kakvog zamišlja Klaus Schwab i Svjetski ekonomski forum. Njima smo svi mi samo broj, a ne ljudi sa srcem i dušom. Mislim da je došlo vrijeme da se sjetimo da smo ljudi. Da imamo srce u grudima. Da imamo dušu. Da još uvijek imamo mogućnost misliti svojom glavom, a ne glavom sustava. Sjetimo se da je alternativa uvijek moguća i da nismo dužni prihvaćati pravila života koja nam nameće sustav kojemu ionako služimo samo kao pogonsko gorivo.

Našim osvješćivanjem ljudskosti pobijedit ćemo sve paklene planove moćnika koji nas žele rasčovječiti, porobiti i učiniti bezosjećajnim robotima bez svijesti i mogućnosti vlastitog rasuđivanja. Moćnici silno žele da se okrenemo jedni protiv drugih. To je ova pandemija zorno i dokazala, dijeleći nas na cijepljene i necijepljene i potičući sukobe i podjele među svima nama. Kako su nas lako okrenuli jedne protiv drugih. I, kako su ljudi olako pristali upirati prstom u nekoga tko ne spada u skupinu njegovih ili njezinih istomišljenika. Umjesto da smo odbili biti dio tog prljavog igrokaza i rekli moćnicima – NE, ne pristajemo biti pijuni u vašoj igri šaha, ne pristajemo na bilo kakve nove podjele i sukobe. Želimo bolje društvo i slogu među ljudima.

Svatko tko sije bilo kakav razdor među ljudima ne želi dobrom ovom društvu. Takvih ljudi se trebamo kloniti. Trebaju nam ljudi koji šire dobre vibracije, koji su otvoreni za komunikaciju s drugim ljudima svih svjetonazora, koji su spremni saslušati druge ljude i biti im prijatelji, koji su spremni pomoći jedni drugima. Trebaju nam ljudi koji grade mostove, a ne zidove i ograde. Dosta nam je bilo zidova. I previše ih je među svima nama. Vrijeme je da se ti zidovi počnu rušiti. A, rušiti ih možemo jedino ljubavlju. Volimo se, ljudi. U protivnom ćemo stradati od ruku onih koji su nas tako lijepo i planski otuđili jedne od drugih kako bi njima bilo dobro…

Pokažimo moćnicima što je veliko resetiranje – ljubavlju. Jedino ljubav može spasiti ovaj svijet od posrtanja i potpune propasti. Moć je u našim rukama, samo većina ljudi toga još uvijek nije svjesna. Moć je u našem zajedništvu i slozi. Ako se naša srca skupe i počnu kucati zajedno, čuda će biti moguća i svijet će u trenu biti onakav kakvog zaslužujemo – pun ljubavi. Mislim da zaslužujemo takav svijet. A, ovaj hladan, okrutan, otuđen i bezdušan svijet kakvog nam moćnici i njihovi plaćenici nude – neka zadrže za sebe. Jedino se oni u takvom svijetu osjećaju ugodno – kao svoji na svome. Nama takav svijet nije potreban, jer još uvijek se nismo odrekli našeg prava na naša srca, naše umove i naše duše, kao ni na naše istinsko zajedništvo i ljudskost.

Evo kako izgleda sustav koji ne funkcionira

Kako ova država (ne) funkcionira vidljivo je na malim primjerima totalne dezorganizacije i dezorijentiranosti sustava. Dakle, evo jednog primjera. Danas su svi stanovnici Pantovčaka (Grad Zagreb) dobili sljedeću obavijest – da će u gradu Zagrebu od utorka 06. rujna 2022. godine od 06,00 sati do četvrtka 08. rujna 2022. godine do 22,00 sata vrijediti posebna regulacija prometa. Nakon toga na toj kratkoj i nesuvisloj obavijesti piše sljedeće: „Molimo Vas da svoje vozilo ne parkirate na ovoj lokaciji u navedenom vremenskom razdoblju te Vam se unaprijed zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji.“

Primijetit ćemo da je ovdje u ovoj obavijesti jedna kardinalna gramatička greška, jer ne kaže se ‘zahvaliti se’, nego samo ‘zahvaliti’. Naime – zahvaliti se nekome znači odbiti nekoga, a samo zahvaliti je ispravno. Trebalo je pisati „Molimo Vas da svoje vozilo ne parkirate na ovoj lokaciji u navedenom vremenskom razdoblju te Vam unaprijed zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji.“ No, ja sam citirala točno kako piše, kako bih dodatno naglasila da gradske službe očito nemaju interesa opismeniti svoje obavijesti koje šalju građanima.

Evo kako izgleda ta obavijest kojom se u biti naređuje građanima da svoja vozila u određenom razdoblju ne parkiraju na svojim parkirnim mjestima, a kako će se građani u tom smislu organizirati, to institucije očito nije briga jer nigdje u ovoj obavijesti nadležne institucije ne preuzimaju odgovornost za uklanjanje naših vozila i vraćanje istih te snošenje troškova oko svega toga, već samo kratko i jasno nalažu građanima da vozila ne smiju biti parkirana na svojim parkirnim mjestima u tom razdoblju. Prekrasno, zar ne?

Nadalje, moram ovom prigodom naglasiti da je još štošta trebalo pisati na ovoj obavijesti kako bi mi kao građani dobili potpunu informaciju. Krenimo redom s pitanjima koja ovdje nisu pojašnjena:

Ako ne smijemo svoja vozila imati parkirana na našim parkirnim mjestima koja pripadaju našim stanovima u navedenom razdoblju – gdje bismo mi to morali parkirati naša vozila?
Tko će organizirati prijevoz / odvoz naših vozila na neko drugo mjesto? I, koje je to mjesto? Zar mi moramo sami organizirati micanje našeg vozila za potrebe Grada i Države?
Tko će organizirati vraćanje / dovoz naših vozila natrag na naša parkirna mjesta?
Tko će platiti benzin koji će se potrošiti jer se vozilo zbog prohtjeva Grada i Države mora micati? Zar mi – građani?
Tko će platiti parkiranje naših vozila u navedenom razdoblju? Zna se koji su troškovi parkiranja vozila u garažama Grada Zagreba? Zar mi – građani?

Pitanja je bezbroj, kao i institucija koje sam zvala dobivši ovu obavijest. Zvala sam PUZ, MUP, Heinzelovu, Petrinjsku, Grad Zagreb i razne odjele istoga, Ured Predsjednika i ne mogu izbrojati koliko su me puta prespajali na razne odjele i urede i niti na jednom mjestu nije bilo suvislog odgovora na gornja pitanja. Kada god bi službenici čuli pitanje – Tko će platiti uklanjanje naših vozila i vraćanje istih, njihov bi odgovor bio – Čekajte, ostanite na liniji, sada ćemo vas prespojiti, a nakon prespajanja odgovora, naravno, ne bi bilo, jer sam po uvriježenom birokratskom običaju bila prespojena na neki broj na koji se nitko ne javlja, dok telefon zvoni i zvoni u beskraj.

Prespajanje je inače našim institucijama glavna fora kada se žele riješiti građana koji ih nazivaju s raznim konkretnim upitima. Idu na iscrpljivanje i prosječan čovjek na kraju odustane od traženja bilo kakvog odgovora na pitanja koja ga muče te je primoran snaći se i sam riješiti problem koji u biti i nije njegov problem.

Dolazak bilo kojeg državnika u naš grad nije naš problem, već problem sustava kojeg plaćamo. I niti jedan građanin nije dužan imati bilo kakve troškove zbog toga, niti jedne jedine kune, niti se inkomodirati na bilo koji način i svaki građanin koji pristaje na inkomodaciju i vlastite troškove u ime sustava radi medvjeđu uslugu samome sebi i svima nama. Sustav mora znati da ne smije nepotrebno i dodatno iskorištavati i iscrpljivati građane koji ga ionako plaćaju i koji su krajnje ogorčeni na taj sustav svaki puta kada dobiju novi šamar od istoga, svaki put kada nam stignu računi za režije, ili kada dođemo u dućan i padamo u nesvijest kada vidimo cijene proizvoda koje želimo kupiti.

Nitko, dakle, nije želio preuzeti odgovornost za ovaj problem, nego je većina službenika rekla da se naprosto ‘moramo snaći s vozilima i ukloniti ih o vlastitom trošku i u vlastitom aranžmanu’ što je više nego iritantno i što samo dokazuje u kakvom trulom društvu živimo. Od nas građana se traži da se žrtvujemo u korist sustava o vlastitom trošku i da dajemo sve od sebe za sustav te da se kada sustav to naredi organiziramo u vlastitom aranžmanu kako bismo taj sustav zadovoljili i pokorili mu se, a da se taj isti sustav za nas nikada ne žrtvuje. Dapače, tlači nas kako god zna i umije.

Ova obavijest je samo slika odnosa kakav sustav ima s građanima. A posebnu alergiju na taj arogantan odnos imaju oni građani koji nisu njegovi zaposlenici ili štićenici. Sustav izdaje naređenja koja jednostavno svi skupa moramo bespogovorno poslušati. Podrazumijeva se da će ta naređenja zaposlenici sustava i njegovi štićenici odmah poslušati, pa kako i ne bi kada ih taj sustav hrani i oblači. To nas ne treba čuditi, kupili su si briselski poslušnici dovoljan broj lokalnih slijepih poslušnika koji čim vide ovakvu obavijest odmah postupaju u skladu s tim što su pročitali, bez da razmisle o tome – ima li ta obavijest uopće smisla.

Odbila sam biti poslušna i odlučila ukazati na nelogičnost ove apsurdne obavijesti. Zbog i u ime čega bih ja uklanjala svoje vozilo s mog parkirnog mjesta? Ne želim niti kap svog benzina, niti jednu svoju lipu potrošiti za ovaj truli sustav koji ponižava nas obične građane na sve moguće načine. Niti želim trošiti niti minutu svog dragocjenog vremena radi nečijih političkih obveza za koje su izdašno plaćeni.

To je njihov posao koji mene niti najmanje ne zanima i nemaju me pravo inkomodirati i proizvoditi mi stres i troškove. Uopće me to ne zanima. Tko će mi platiti tu kap benzina? Oni neće jer ne radim za sustav. Tko bi platio parkiranje mog vozila u te dane kada ne bi bilo na mom parkirnom mjestu? Oni sigurno ne. Nego ja sama, kao što se i inače snalazim kako znam i umijem bez ijedne lipe iz blagajne sustava. Ja sam jedna od onih građanki koje ovom sustavu samo daju, a od njega ne dobivaju baš ništa. Zato neka taj isti sustav od mene ništa niti ne traži, alergična sam na to iz više vrlo opravdanih razloga, a ti razlozi su ponajviše vezani za brojne nepravde u ovom našem društvu koje su nepodnošljive. Moj automobil u svakom će slučaju ostati na mom parkirnom mjestu iza policijske trake koja je već sada oblijepljena oko naših zgrada. Niti ga imam gdje maknuti, niti želim, niti ću trošiti benzin, niti novce za parking bilo gdje u gradu. Ne pada mi napamet. Neka se oni snađu kako god znaju i umiju.

Uvidjevši tu niz nelogičnosti, bila sam uporna i nastavila nazivati razne urede postavljajući logična pitanja i vjerujući da u ovom sustavu još uvijek postoji čovjek, čovjek koji razumije situaciju, a to je da se mi građani doista nismo dužni žrtvovati za potrebe sustava i imati troškove koje nismo planirali, jer niti ovaj sustav se ne žrtvuje za nas. Naprotiv.

Imala sam sreće i na telefon dobila cijenjenog policijskog službenika, gospodina Tomislava Pranjića koji me je saslušao i bio vrlo profesionalan, dajući mi za pravo i obećavši mi da će mi se povratno javiti kako bismo riješili taj problem. Tako je i bilo. Održao je svoje obećanje. Došao je on osobno pred moju zgradu i zvao me da se nađemo ispred nje. Odmah sam došla do njega s ključevima od auta, spremna da mu predam ključeve ukoliko je potrebno ukloniti vozilo o njihovu trošku, misleći da će možda on odvesti vozilo.

No, on mi je rekao da će moje vozilo moći ostati na mom parkingu ukoliko ga u tom razdoblju neću voziti, što mi neće biti problem, toliko se mogu žrtvovati, barem ću uštedjeti za benzin kojeg ionako trenutno u vozilu i nemam, morat ću ga uskoro ponovno natočiti. Policijski službenici će, kako mi je rečeno, vozila koja budu na svojim parkirnim mjestima morati pregledati protueksplozivnim napravama, što je više nego dobrodošlo u svakom slučaju i to nikome neće smetati.

Ovom prigodom želim još jednom pohvaliti ovog policijskog službenika. On je primjer koji bi svi ljudi koji su zaposleni u sustavu trebali slijediti. On će osobno organizirati da na našem parkingu budu dva dežurna policajca kako mi koji nemamo alternativu za parkiranje vozila ne bismo morali nepotrebno micati svoje vozilo i imati nepotrebne troškove zbrinjavanja vozila, odnosno plaćanja parkinga u nekoj garaži.

Eto, niti jedna institucija kao takva nije imala nikakvu korisnu informaciju, niti su mi njihovi djelatnici znali pomoći. Samo su prebacivali odgovornost na neki drugi ured. Zovite Ured Predsjednika, zovite Heinzelovu, zovite PUZ, zovite MUP, zovite Petrinjsku, zovite Grad Zagreb, zovite Ured za promet, mi nemamo ništa s tim, mi nismo odgovorni, mi smo samo dali suglasnost, zovite Presjednika, bilo je tu svakojakih odgovora…. Problem je u tome što nitko nije imao korisnu povratnu informaciju o ovom slučaju. A, najsmješniji odgovor na moja pitanja bio je odgovor jedne službenice iz gradskog ureda za nešto, više ne znam za što, jer sam do te gospođe došla jednim prespajanjem (ja sam tražila odjel za promet), a njezin je odgovor glasio: „Ovo je ogroman ured, tu ima jako puno službenika i odjela i ne znam kome bih vas prespojila.“ Što drugo reći, nego – živjela birokracija i uhljebljivanje!

Svi od reda u tim uredima bili su potpuno neinformirani, uključujući Ured za odnose s javnošću koji mi je rekao neka e mailom pošaljem upit, pa će se netko već javiti kada nešto saznaju. Znali su oni za slučaj potrebe micanja vozila s Pantovčaka zbog dolaska turskog predsjednika Erdogana u Zagreb, ali su očekivali od građana da se sami snađu po tom pitanju, nije im padalo na pamet da uklanjanje vozila mora organizirati sustav, a ne očekivati od građana da se žrtvuju za sustav i imaju nepotrebne troškove u vrijeme neviđene globalne financijske krize i nestašice.

Unaprijed sam odustala od te email varijante za koju već svi znamo da od nje nema nikakve koristi. Znala sam da bi policija jedina mogla biti ta koja će ipak morati riješiti ovaj problem. No, nije išlo iz prve, ali, kako rekoh, nakon nekoliko pokušaja dobila sam na telefon čovjeka koji mi je bio spreman pomoći i saslušati me. Ne smijemo odustati od toga da ovom sustavu dokažemo da postojimo i da imamo neka svoja prava kao građani koji taj sustav financiraju i hrane. I sustav je dužan to shvatiti na ovaj ili onaj način, koliko god oni mislili da s nama mogu manipulirati kako god im dođe.

A, moram reći da se niti susjedi između sebe nisu solidarizirali i jedni druge kontaktirali da se zajedno dogovorimo oko toga kako ćemo riješiti ovaj problem, kao što se inače ni oko čega ne možemo dogovoriti jer svatko je u svom filmu, osim rijetkih, meni dragih iznimaka. Svatko od susjeda živi kao da je sam u svemiru. Eto, susjedi u stanu iznad mene su strastveni pušači i bacaju nam opuške i tresu žar od cigareta i smeće na glavu dok smo na terasi i nikome ništa. O zagađenju zraka da i ne govorim. Predivan je osjećaj tim ljudima koji sebe truju, da osim sebe mogu trovati i druge oko sebe smradom svojih cigareta. Jer, zašto bi oni ubijali samo sebe, kada mogu ubijati i druge, zar ne?

Što se tiče ovog konkretnog slučaja s micanjem vozila, svatko je od susjeda sam poduzeo neke svoje korake i reagirao po vlastitom nahođenju, ne kontaktirajući druge. Jedan je susjed na naš upit samo rekao kako je on svoje vozilo već premjestio. Dakle, to je mindset današnjih ljudi – svatko gleda samo sebe i to nikako i ni u kojem slučaju nije dobro. No, to te samo uči da i ti moraš gledati sebe, jer ako ti nećeš, tko će? Zar netko drugi? Solidarnosti nema. Niti međusobnog dogovora oko bilo čega. Postoji samo konflikt. I potreba da se drugome napakosti na ovaj ili onaj način, a ne da mu se pomogne. Čast rijetkim iznimkama. Ima ih.

Ako već nema solidarnosti, imamo se pravo nadati da još ima ljudi koji to doista jesu, a, hvala Bogu, ima ih. Jedan od njih je cijenjeni policijski službenik Tomislav Pranjić kojega ovim putem javno pohvaljujem na njegovoj profesionalnosti i ljubaznosti. On nije samo policijski službenik. On je čovjek s velikim Č, a ta je titula danas velika rijetkost. Upravo sam ga nazvala da mu još jednom zahvalim na njegovoj susretljivosti i vremenu koje je izdvojio za mene i učinio da se osjetim građankom koju sustav prepoznaje kao čovjeka, a ne samo kao broj.

Ali, ponavljam, nisam se tako osjećala zahvaljujući sustavu, nego zahvaljujući pojedincu koji zaslužuje svaku pohvalu i čiji primjer bi ovaj sustav trebao slijediti i učiti od njega. Jer da je on na vlasti, on bi građanima zasigurno poslao potpunu informaciju tom obaviješću i organizirao sve kako treba da nitko nema nikakvih dodatnih pitanja, u to sam bila uvjerena od trenutka kada sam mu stisnula ruku i pogledala ga u oči. Preda mnom je stajao čovjek u punom smislu te riječi, a ja sam sretna što još ima takvih ljudi i njima se istinski divim. Od njih bi naši političari mogli štošta naučiti. Oni mi daju nadu da „još negdje sunca ima, u svijetu u kojem živimo mi…“, kako kaže stih iz poznatog mjuzikla ‘Jalta, Jalta’ (glazba: Alfi Kabilj, tekst: Milan Grgić)…

Algoritmi prate svaki naš korak

Ogooglali smo na sve. Ravnodušnost raste. Emocije sve više nestaju. Ljudi jedni druge više ne primjećuju, ne doživljavaju. Svatko je od nas zadubljen u svoj mobitel. Čovjek ne vidi čovjeka. Naša virtualna osobnost je aktivna i u stalnoj je komunikaciji s drugim virtualnim osobnostima drugih ljudi. Veći je fokus na virtualne ljude nego na one oko nas. Ali, i virtualni ljudi su stvarni, rekao bi netko, no to ne može biti izgovor za ignoriranje ljudi koji su tu, kraj nas.

Istinska povezanost među ljudima zahvaljujući tehnologiji jenjava. Susreti danas postaju nezanimljivi i nepotrebni ako nisu podcrtani nekakvim interesima, pa je teško zamisliti da su se ljudi nekada družili samo radi ljepote druženja, radi zajedničkog provođenja slobodnog vremena. Ljudi su bili spontaniji, otvoreniji i manje mizantropski nastrojeni jedni prema drugima. Kako bi netko dignuo pogled s mobitela, potreban je neki interes. U protivnom svi ostaju zadubljeni u virtualan svijet.

Danas svi imaju planere, mala prijenosna računala u koja bilježe sastanke po redoslijedu važnosti i nakon kojih interesno žure dalje. Pitam se kako je današnjim stanovnicima globaliziranog svijeta bez te spontanosti, kako je svima nama? Jesmo li sigurni u tom svijetu sveopće (ne)dostupnosti, okruženi antenama te ovozemaljskim i satelitskim kamerama, međusobno isprepleteni internetskim nitima?

Što više nadzornih kamera ima po svijetu, to su ljudi otuđeniji. Kao da su te kamere tu da nadziru količinu otuđenosti među ljudima, brinući se da se slučajno ne približimo jedni drugima. A, najveći nadzor svjetskog stanovništva provodi se upravo putem interneta gdje se sami nudimo nadzornicima na tanjuru, dijeleći na mreži sve moguće informacije o sebi.

Tehnologija računalnog umrežavanja svijeta najveća je revolucija koja se svijetu mogla dogoditi, veća i moćnija od globalizacije tržišta.

Mali čovjek dobio je putem interneta nekakvu iluziju ravnopravnosti s ‘nadljudima’ (onima koji sebe smatraju više vrijednima od ostalih). Ali, sve je to ipak samo iluzija, a najveća od svih laži kada govorimo o internetu je upravo ravnopravnost korisnika mreže (svi znamo da te ravnopravnosti nema) i zajamčena sloboda govora (svi znamo da postoji žešća cenzura no ikada). Internet i društvene mreže služe za samozarobljavanje ljudi i nadzor svih nas i naših života od strane vlasnika prikupljenih informacija.

U budućnosti će algoritmi bolje od nas samih znati sve o nama i našim željama i potrebama. Google, Facebook i ostala virtualna mjesta na kojima dijelimo svoje podatke pomno ih analiziraju i na temelju njih kreiraju naše virtualne osobnosti. Moćnici su desetljećima marljivo radili na razvoju inteligencije odvojene od bilo kakvih emocija i bilo kakve svijesti. Njih zanima samo inteligencija. Zanimaju ih entiteti koji će biti inteligentniji od ljudi. Ne zanimaju ih ni naša svijest, ni naše emocije. To niti ne kriju. Tehnologija im sada omogućava odvajanje inteligencije i rad na razvoju iste do neviđenih razmjera.

Kako smo bili naivni kada smo bili fascinirani brzinom i tobožnjom demokratičnošću interneta. Nismo mogli vjerovati da smo to doživjeli, taj prijenos informacija u realnom vremenu posvuda po svijetu u jednom trenu ili bolje reći kliku i dijeljenje tih informacija s ogromnim brojem ljudi.

Internetom vijesti putuju brže od munje i neka vijest ili sadržaj začas može splesti nit oko cijele kugle zemaljske i roditi neke nove virtualne zvijezde poput popularnih Tik Tokera. Iluzija koja se stvara je ta da je bilo koji popularan sadržaj postao popularan zahvaljujući našim tipkajućim prstima, a ne zahvaljujući plaćenim medijima, utjecaju političara i sponzorima. Tako se misli. No, ne može bilo koja vijest postati viralnom. Neka benigna glupost, nečiji kućni video uradak od par sekundi u kojem korisnik mreže melje bedastoće, lako će se probiti i postati viralnim hitom, ali, kako rekosmo, ne može bilo što i bilo koja vijest postati viralnom, to nam je sada već svima jasno.

Bili smo naivni kada smo pomislili da na mreži postoji nekakva ravnopravnost. Nema je. Sve je strogo kontrolirano od strane moćnika koji ulažu ogromna financijska sredstva u cenzuru pod egidom provjeravatelja činjenica koji nisu ništa drugo doli najobičniji cenzori i koji su zaduženi za uklanjanje sadržaja koji nisu u skladu sa zadanom strujom mišljenja i blokiranje korisnika koji vjeruju u slobodu govora i otvorenost digitalnih platformi prema različitim mišljenjima i stavovima ljudi.

Bez obzira na sve mane interneta, mi smo i dalje tu. Jer to je naša stvarnost, bez toga jednostavno ne ide. Tako se danas, kao što smo se nekada spontano susretali, spontano ispreplićemo na internetu te se na tom istom virtualnom mjestu i zaustavljamo pri sadržajima koji izazivaju najviše naše pozornosti, dok algoritmi bilježe svaki naš klik, svaku našu pretragu i svako naše zaustavljanje, mjereći pritom i dužinu našeg zaustavljanja na određenom mjestu u virtualnom svijetu kako bi stvorili što kompletniju sliku našeg avatara, našeg digitalnog klona.

Pod snažnim utjecajem interneta, ostali mediji polagano se pretvaraju u internetske vodiče za naše daljnje pretraživanje, u prodajne kataloge s oglasima, a u posljednje vrijeme čak i u izravne prepisivače Facebook dijaloga među prijateljima, prijenosnike nečijih slika s Facebook albuma, Instagrama ili nečije nove objave na Tweeteru.

Uhvatili su nas na trik. Jedva smo dočekali koristiti alat društvenog povezivanja. Pohrlili smo cijelom svijetu reći sve o sebi, podastrijeti svijetu svoju privatnost, ponuditi im se na tanjuru kao idealan plijen za manipulaciju. Sve se činilo tako jednostavnim i učinkovitim. Imali smo osjećaj da svi mi na jednak način sudjelujemo u kreiranju svijeta i naše stvarnosti. No, sve je to bila samo iluzija. Dok smo kao bedaci pohrlili biti dio mreže, mreža nas je sve više uvlačila u svoje ropstvo. A, danas je već kasno za povratak na početne postavke. Nema čovjeka na svijetu bez instalirane aplikacije za komunikaciju s ostatkom svijeta, bez neke digitalne povezanosti s virtualnim svijetom. Nema čovjeka na svijetu koji već nije digitaliziran.

Ako se netko još uvijek pita u čemu je tajna uspjeha interneta nad ostalim medijima? Osjećaj internetske zajednice je taj koji je većini korisnika očito vrlo ugodan, unatoč svim spoznajama o globalnoj kontroli čovječanstva i rigoroznoj cenzuri. Svakome stanovniku svijeta dan je privid jednake mogućnosti za pojavljivanje i osobni utjecaj na društvene tokove, što je ljude osvojilo. Upravo je taj, tobože – demokratski pristup interneta bio presudan faktor u sveopćem samozarobljavanju ljudi na mreži.

Ta velika obmana o ravnopravnosti internetskih platformi uspjela je zavarati sveukupno čovječanstvo svijeta pokorivši pritom ostale medije i prikovavši nas sve skupa uz monitore i tipkovnice.

Naivno je misliti kako naš palac odlučuje o svemu u virtualnom svijetu, toj nimalo bezazlenoj igraonici za sve uzraste. Ni o čemu mi ne odlučujemo, a najmanje odlučujemo upravo ondje gdje mislimo da o nečemu odlučujemo – na internetu. Moćnici imaju palce koji odlučuju o svemu. Palac gore ili palac dole. Njihov palac. Ne naš. A, svi mi ostali smo samo potrošna roba, gladijatori koji su ubačeni u arenu radi zabave onih koji su vlasnici palaca moći i naših virtualnih klonova. Zar stvarno mislimo kako bi nam vladari svijeta samo tako dali tako moćnu igračku, tako moćan alat u ruke – kada bi mislili da tom igračkom doista možemo činiti sve ono pod što se ta igračka prodaje? Ne budimo naivni.

To da naši palci o nečemu odlučuju je samo iluzija. Ali, iluzija koja odlično funkcionira. Unatoč spoznaji da su i klikovi i lajkovi, kao i virtualni sljedbenici danas proizvodi koji se mogu kupiti, ljudi još uvijek vole taj osjećaj da i oni o nečemu odlučuju, odnosno njihovi prsti koji su produžetak našeg mozga. A digitalne robe danas je i previše, pa svako malo dolazi do kolektivnog zasićenja svim mogućim sadržajima i potrebe za virtualnom detoksikacijom, odnosno apstinencijom od virtuale kojoj se i opet poput poslušnih robova vraćamo kao hipnotizirani. Spoznavši to, zaključujem da teško netko danas može izumiti revolucionarni sustav zaštite čovječanstva od sveopće digitalizacije i algoritama koji su naši najveći nadzornici. Ogooglali smo na sve, predali smo se virtualnosti poklanjajući joj ogromne količine našega života i vremena koje imamo na ovome svijetu, do te mjere da nam se ponekad čini kao da samo u virtuali postojimo ili kao da se nešto ne događa i ne postoji ako ne postoji u virtualnom svijetu.

Borimo se svatko na svoj način protiv virtuale, ali uzaludno, jer nas ona sustiže na svakom koraku i u svakom trenutku. Pretvorili smo se u avatare, u digitalne klonove nas samih koji žive neki svoj život u tom tužnom i lažnom svemrežju, pod kupolom i budnim okom nadzornika, kao u odličnom filmu ‘Trumanov Show’, hvaljenoj američkoj ZF tragikomediji iz 1998. godine snimljenoj u režiji Petera Weira, po scenariju Andrewa Niccola.

Nekada smo snimali fotografije pravim fotoaparatima te razvijali fotke i lijepili ih u albume. A, danas? Tko danas još razvija fotografije osim strastvenih profesionalnih fotografa? Gotovo nitko. Foto – albume su zamijenili profili na društvenim mrežama. Više ništa nije ni opipljivo, ni stvarno. Sve je umišljaj, sve je prolazna i protočna iluzija koju smo prihvatili kao ‘novo normalno’. Iluzija koja melje i drobi sve pred sobom. A, moćnici će učiniti sve što je u njihovoj moći da i nas same pretvore u iluziju, u digitalne sjene bivših ljudi, u holograme koje će teleportirati gdje god i kada žele. Ni smrt neće više biti kraj. Dapače, na oblaku ćemo svi mi i dalje postojati i kada preminemo. Koje li utjehe.

Moćnici ne miruju. Žele kontrolirati apsolutno sve i utjecati apsolutno na sve, pa tako i na ljudski životni vijek i mogućnost besmrtnosti. Da. Google se sada brine i o besmrtnosti. Pokrenuli su tvrtku CALICO (Calico Labs) čija je misija bolje razumjeti biologiju koja kontrolira starenje i životni vijek… Iz te tvrtke ističu kako žele upotrijebiti svo stečeno znanje kako bi otkrili i razvili intervencije koje bi ljudima omogućile dulji i zdraviji život.

Pitamo se – kojim to ljudima? Zar svima… Ili samo njima? Ako ta ravnopravnost bude jednaka onoj na internetu, onda odgovor možemo znati već sada i nije ga potrebno ni naglašavati. Običan smrtnik ostat će običan smrtnik, potrošna roba, digitalni otisak u virtualnom oblaku punom iluzija i laži o ovom svijetu. Usnut ćemo i pomisliti – kako je lijepo bilo budan sanjati bolji svijet i naivno mu se nadati. Taj isti svijet ostao je korumpiran i pokvaren kakav je oduvijek i bio.