Iskreno – jedva čekam da prođu predstojeći nam parlamentarni izbori. Upućeni kažu kako će i nakon njih sve ostati kako jest. Ništa se bitno neće promijeniti. Na sceni ćemo i dalje gledati jedne te iste ljude. Kako stvari stoje – niti ovim izborima nećemo uspjeti iskorijeniti sveopći lopovluk, kriminal, korupciju, nepotizam, sukob interesa, uhljebništvo i sve ostalo što nas tišti. Ne znam zašto nitko nije vidio prigodu u ujedinjenoj oporbi koja je možda i mogla nešto promijeniti. Ali, eto, nije. Prevladao je ego.
Većina kandidata misli kako sve zna najbolje i svatko je najpametniji od svih. Svatko ima neki svoj plakat i svoj slogan i zna što je najbolje za Hrvatsku. Ne znam zašto su ti silni ljudi uopće trošili novac na silne kampanje i oglašavanje, kada po svemu sudeći ništa od promjena neće biti. U zajedništvu je snaga, a ne u raspršivanju glasova. Mogao se naći konsenzus barem u onoj najbitnijoj stvari – svi mi želimo bolju i pravedniju Hrvatsku koja na prvo mjesto stavlja interes svojih građana. Nakon toga možemo početi razgovarati o formiranju zakona koji će iskorijeniti sve ono što stoji na putu razvoja ove pokradene zemlje.
Izbori bi trebali biti festival demokracije, a u nas predstavljaju sumrak demokracije. Desetljećima se ovdje ništa nije promijenilo i niti jedni izbori nisu donijeli boljitak ovom prevarenom narodu. Niti jedni izbori nisu nam donijeli bolje zakone koji bi jamčili bolje životne uvjete svim našim građanima bez razlike. Niti jedni izbori nisu smanjili razorni jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i obespravljenih ljudi.
I dalje se ljudi deložiraju, i dalje primaju ovrhe, i dalje bankrotiraju i ostaju na ulici. I dalje naši vrli političari svojim lošim politikama regrutiraju nove beskućnike i psihičke bolesnike koji gube razum ne znajući kako preživjeti od danas do sutra. Nisu dobili uputstva za snalaženje u korumpiranom društvu.
Kada je već naše društvo takvo kakvo jest, a svi znamo da jest korumpirano od vrha do dna, tada bi ti tzv. političari koje svi mi moramo prisilno hraniti i oblačiti od malih nogu trebali djeci tiskati knjižice za snalaženje i preživljavanje u korumpiranom društvu kakvo je njima potrebno da bi živjeli kao lordovi nauštrb svih nas ostalih. Kako će se u protivnom snaći neko dijete poštenih ljudi koje samo želi živjeti i ništa drugo? Želi svoje pravo na školovanje i rad, na zdravlje i osnivanje obitelji, na rekreaciju i pokoji hobi i možebitno praćenje kulturnih sadržaja.
Zar je to puno? Zar prosječan, običan, tzv. ‘mali’ čovjek traži puno od života? Naravno da ne, ali i to malo što traži nije mu omogućeno ako je samo običan pošten čovjek. Djeca bi odmalena trebala učiti kako se baviti kriminalom i tragati za zakonskim rupama kako bi mogli preživjeti kao odrasli ljudi u ovoj džungli i sačuvati cipele na svojim nogama. U protivnom će im životni putovi biti posut trnjem po kojem će, što budu bivali stariji, sve teže hodati bosi.
Stalno se kroz život u krajnje korumpiranom društvu susrećemo s nekim preprekama pa je normalno da nam s vremenom one dosade. Svakim novim korakom gubimo sve više krvi i postajemo umorni od tiranije sustava koji nas tlači. Već smo umorni od svih prepreka i zamki koje nam moćnici marljivo pripremaju, stalno u nekom novom pakiranju. Ljude počinjemo dijeliti na ljude koji kreiraju probleme i ljude koji nude neka rješenja istih, na one koji nam podmeću noge i one koji nam samim svojim postojanjem liječe dušu. Ranjenih je duša i previše na svakom koraku. Krv iz naših umornih duša koja se svakodnevno prolijeva na sve strane zahvaljujući lošim politikama naših političara (čitaj: briselskih poslušnika) nije vidljiva prostim okom, ali se itekako osjeti. Ljudima je već svega dosta. Sve su laži već čuli, kao i sva moguća lažna obećanja i sada još jedino žele mir, a političari im mira ne daju.
Dobro i zlo upoznali smo već odavno, kao djeca – u bajkama, ali ono što je za život važno je znati to dobro i zlo na vrijeme prepoznati kako bismo lakše plovili dalje rijekom života ne obazirući se na sve ono negativno čime smo okruženi i ne pridajući tome preveliku važnost, već pokušavajući ispraviti nepravde na bilo koji način, čineći dobro gdje god je to moguće te usmjeravajući našu pozornost prema dobrim ljudima i pozitivnim energijama na svim poljima života.
To će nas ispuniti posebnom radošću – ta činjenica da smo ukazivanjem na nepravde i našim dobrim djelima promijenili ovaj svijet na bolje. Budimo dio rješenja, a ne dio problema. Družimo se s ljudima koji žele riješiti problem, a ne s ljudima koji jedva čekaju reći da je nešto nemoguće riješiti. Takve bismo političare trebali imati na sceni – ljude koji rješavaju probleme, a ne ljude koji kreiraju probleme. Jer, rješenje uvijek postoji. Laž je reći da ne postoji.
Ne bi li bilo normalno dati šansu svim ljudima da žive punim plućima, samo to? Zašto bi bilo tko bio gladan, gol i bos, ako svi možemo biti siti, odjeveni i obuveni? Ali ni to ljudima u ovim prostorima izgleda nije dozvoljeno, jer brojni ljudi koji žive van uhljebničkih zidina, budimo iskreni, zapravo uopće ne žive, nego mrtvi dišu.
Udišu i izdišu zrak, ali ne dišu punim plućima pa se čini kao da ne znaju pravilno disati. Znaju, ali nemaju snage za to, život ih pritišće sa svih strana. Nemaju osjećaj sigurnosti pod ovim nebom. Nemaju osjećaj da su doma i svoji na svome, jer im svakim novim računom kojega možda neće moći platiti prijeti ovrha i deložacija. Ne putuju, ne smiju se, ne spavaju od briga, ne druže se s drugim ljudima, jer nemaju vremena za to.
Ne može se netko istodobno baviti preživljavanjem i još razmišljati o dokolici. Nema vremena za bilo kakvu dokolicu kada se radi o životu van uhljebničkih ružičastih zidina. Dokolica je luksuz onih ljudi koji imaju previše vremena u svom životu, a vrijeme je u ovom materijalnom svijetu novac.
Jedan tužan sloj ljudi primoran je svakodnevno se odricati svog osmijeha kako bi se netko drugi smijao i svoga života kako bi netko drugi (zna se i tko) mogao živjeti na njihov račun i to je ono što me posebno rastužuje i što mi svake nove izbore čini više nego odbojnima. Kada bi izbori mogli nešto promijeniti, vjerojatno ih onda ne bi niti bilo. Kada bi izbori doista mogli nešto promijeniti, to bi se zasigurno do sada već bilo dogodilo, ali kao što smo vidjeli – nije se dogodilo. Godine samo idu i ništa ne mijenja, a naš život prolazi. Ništa od svega toga, uzalud je sve.
Preživljavanje je jedino na što možemo misliti. I na to da tim lažnim veličinama dajemo što je manje moguće svoje energije i svoje pozornosti. Ovih su dana iskakali iz paštete, bili smo izloženi njihovim licima na svakom koraku, vrebali su na nas sa svih strana i upravo se zbog toga radujem novim danima u kojima nećemo morati gledati njihove besmislene kampanje prepune novih laži u koje su utukli ogromna sredstva kako bi sve ostalo kako jest, umjesto da su taj novac dali našoj sirotinji.
Posebno mi je odbojno vidjeti ljude iz raznih vodećih stranaka, da nikoga ovdje ne izdvajam, kako plešu i pjevaju u svojim izbornim stožerima pri svakim novim izborima, veseleći se novim izbornim rezultatima na velikom ekranu i nastavku njihova uhljebničkog života na račun svih nas ostalih koji se svojih života prisilno odričemo kako bi oni živjeli punim plućima, smijali se od uha do uha i veselili do mile volje. Kao da se tim svojim plesom i pjesmama rugaju narodu. Ukrali su naše osmijehe kako bi se oni smijali. Prekrasno, zar ne? Njima sve, a drugima ništa. Njima zdravlje i blagostanje, a narodu bolest i bijeda. Dno najdubljeg dna.
Otkuda tim ljudima uopće inspiracija za svu tu euforiju kraj toliko sirotinje svuda oko nas? Kako netko može graditi svoju sreću na nečijim suzama, na nečijoj nesreći? Upitajmo se – kakvi su to temelji njihove sreće? Vrlo su dvojbeni i klimavi.
Bez obzira na njihovu euforiju koju pokušavaju emanirati, ne bih im bila u koži, niti bih svoju sreću ikada mogla graditi na nesreći drugih ljudi. To mogu samo bestidnici, pokvarenjaci, licemjeri, lažovi, propalice i lopovi. Sreća je dobra kada se dijeli s drugim ljudima i kada smo svi podjednako sretni, a ne kada jedan sloj najpokvarenijih ljudi živi nekim nakaradnim životom političkih skorojevića, a drugima ostavlja mrvice za koje zna da mu neće biti dovoljne za preživljavanje. Užas nad užasima.
S njihovih uhljebničkih visina sirotinja je nevidljiva, znamo mi to. Radi se mahom o pokvarenim ljudima. Čast vrijednim iznimkama, tim naivnim ljudima – idealistima koji uzalud pokušavaju ući u politiku kako bi doista nešto promijenili na bolje. Onima koji vladaju sirotinja je itekako potrebna, ona im je pogonsko gorivo za nastavak lopovluka na svim razinama. Od sirotinje žive. To je njihov najpoznatiji proizvod. To je sve što znaju – proizvoditi sirotinju. Jednom kada postanu vladari, svi se oni teško odriču vlasti.
Sve bih te raspjevane, pripite i proračunskim novcem opijene i drogirane ljude iz tih njihovih stožera prepunih švedskih stolova s najfinijim vinima, sirevima i pršutima što će ih ranim jutrom ponovno lijepiti na svoja znojna čela, radije vidjela u našim tvornicama kako nešto korisno rade, kako proizvode nove vrijednosti koje će konačno doprinijeti pravom boljitku napaćenog hrvatskog naroda. Dosta nam je obećanja, mi želimo živjeti! Sve ostalo je Bogu za plakati.
