Kada smo kao čovječanstvo prvi put zakoračili u vrijeme, teško je odrediti, no znanstvenici kažu da su prvi zadivljujući lunarni i solarni kalendari izrađeni prije otprilike 30 tisuća godina (Dordogne, Francuska).
Pomireni s odbrojanom sudbinom našeg postojanja, skloni smo većinu naših životnih trenutaka podređivati upravo vremenu. Brojimo dane do nekog važnog događaja, brojimo i slavimo vlastite i tuđe rođendane, obljetnice, državne i korporativne praznike, vjerske blagdane, rezimirajući postignute uspjehe do tih važnih dana te planirajući nove.
Pješčani sat ne napušta nas ni dok stojimo ispod tuša, jer naš um gotovo nikada ne prestaje misliti na sljedeću obvezu u našem planeru. Vrijeme nas prati na svakom koraku.
Volimo živjeti osluškujući bilo našeg uma, ne znamo drukčije… Cogito ergo sum naša je glavna mantra dok kročimo poljima života. Skulptura Mislilac Augustea Rodina iz 1880. godine najbolji je umjetnički prikaz čovjeka oslonjenog na vlastiti um. Rene Descartes, svjestan snage ljudskog uma u dalekom je 17. stoljeću, primjerice, smatrao da čovjek može biti siguran jedino u misao.
Eckhart Tolle kao protutežu našoj umnoj ovisnosti o vremenu nudi naizgled vrlo jednostavno rješenje za sve naše patnje, žudnje i stremljenja, a to je oslobađanje uma od povezanosti s vremenom i mogućnost svjesnog postojanja u sadašnjem trenutku.
Čitajući svojedobno njegovu knjigu ‘Moć sadašnjeg trenutka’ prvo sam pomislila: Pa nije to tako teško u određenom trenutku prepustiti se pukom postojanju i ne misliti ni na što, ali zatim sam analizirajući i promatrajući vlastiti um vrlo brzo shvatila da ga i nije baš tako lako ukrotiti i natjerati ga na odmor od neumornog i neprestanog rada.
Doista, um je taj koji nas navodi na računanje i brojanje vremena, organiziranje naših aktivnosti i koji naše životne spoznaje sprema u ladice vremena kako bismo mogli posegnuti za njima kada nam budu ustrebale. Um i vrijeme postoje zajedno, jedno bez drugog jednostavno ne mogu postojati.
Kada bismo na trenutak zaboravili na vrijeme, tada bismo okusili svu radost postojanja, ukorjenjivanja u trenutak, postali bismo svjesniji svijeta koji nas okružuje i svjesniji vlastite moći i snage koji obitavaju negdje iznad naših misli, negdje pri vrhu hrama naše osobnosti.
Razmišljajući o umu, sjetila sam se jedne vrlo poučne misli Johna Miltona koja glasi: “Um je mjesto samome sebi i sam po sebi može načiniti raj od pakla i pakao od raja.”
Čovjek misli da je nerazdvojiv od vlastita uma. On živi oslonjen na njega 24 sata na dan, svaki dan, mehanički ponavljajući radnje s obzirom na znanje koje posjeduje. Čovjek snagom svog uma, ako su mu misli pozitivne, može postići i motivaciju i uspjeh, jednako kao što može svojim negativnim razmišljanjem samog sebe natjerati na neuspjeh.
Snagom svježeg i pozitivnog uma možemo promijeniti svoj život na bolje, prestati s nekom navikom i slično. U svim tim našim počecima uspinjanja k uspjesima ili, pak, u prekidima s nekim navikama mi se i opet umno oslanjamo na vrijeme i vremenski određujemo početke novog života i novih, uvijek boljih životnih navika.
Dani idu. Bliži se kraj još jedne godine. Počeci novih godina uvijek su najpopularniji u donošenju tih vremenskih odluka, baš kao i ponedjeljci u kojima se rađaju naše obnovljene osobnosti i u kojima počinjemo živjeti u skladu s donesenim odlukama. Bilo bi zgodno prolistati sve naše ponedjeljke i prve siječanjske dane kako bismo se uvjerili u važnost koju za nas ima vrijeme i u to koliko je naš um ovisan o njemu.
I ove ćemo godine, kao i mnogih prijašnjih, poučeni dosadašnjim godinama, rezimirati Staru 2022. godinu, popisati sve njezine važnije događaje i zakoračiti u novo razdoblje, Novu 2023. godinu, očekujući od nje novi životni polet za nove uspjehe i nove životne dosege. No, zapravo se ništa novo neće dogoditi, dogodit će se samo niz novih sadašnjih trenutaka koje ćemo i opet kalendarski obilježiti.
Dogodit će se još jedna budućnost, a oprostit ćemo se od još jedne prošlosti. Otvorit ćemo novu, sada još praznu ladicu postojanja kako bismo je ispunili našim novim individualnim i kolektivnim iskustvima i zatvorit ćemo staru – punu već proživljenih događaja.
Živjet ćemo i opet prisjećajući se prošlosti i sanjajući budućnost, zanemarujući sadašnji trenutak koji doista svojom bezvremenskom snagom nudi najveću spoznaju od svih, a to je da pravo postojanje možda uopće nema veze s vremenom. Prošlost i budućnost su zamke u koje upadamo i koje nas sprječavaju da punim plućima živimo u sadašnjosti.
Svake sekunde jedan komadić vremena odvaja se od sadašnjosti i postaje prošlost. Jesmo li ga proživjeli onako kako bismo to htjeli – slaveći vlastito postojanje na najbolji mogući način?
Sjećam se svog povratka iz drevne Kine u kojoj sam spoznala puno toga i svog razmišljanja o ranojutarnjim vježbama Kineza u nepreglednim parkovima kojima sam svjedočila i objašnjenja mog vodiča Haoa kako svaki pravi majstor tai chija, wing chuna i ostalih meditativno-borilačkih vještina, baš kao i svaki drugi čovjek mora znati osjetiti nevidljivo korijenje koje njegova stopala puštaju duboko ispod mjesta na kojem trenutno stoji kako bi se osjetio stabilnim u svakom životnom trenutku, kako bi mogao biti fokusiran na sve što se događa te kako bi mogao u svakoj situaciji, pa tako i u nekoj nepredvidljivoj (a gotovo svaka je nepredvidljiva) reagirati na najbolji mogući način. Ovdje i sada.
To korijenje neće osjetiti čovjek čiji um je vrlo prometan, već samo onaj čovjek koji svakodnevno pročišćava svoj um od svega nepotrebnog. Kako bismo vidjeli čistu i jasnu sliku stvarnosti u kojoj se nalazimo, moramo redovno provoditi mentalnu higijenu. Tek tada možemo početi razmišljati o svjesnom postojanju. To korijenje trenutka je ono o čemu intenzivno razmišljam dok čitam vijesti iz posrnulog svijeta. Previše je tu tamnih tonova kojima smo svakodnevno obasuti i koji unose nemir u naše sustave vrijednosti. Okrenimo leđa svemu što nas na bilo koji način opterećuje. Nije vrijedno naših misli. Pročistimo naše umne staze.
Priroda nas čeka raširenih ruku. Pođimo joj ususret. Otkrijmo svu moć ukorjenjivanja u svaki trenutak u kojem živimo i postojimo i svjetlost koju sa sobom nosi taj uzvišeni osjećaj. Umjesto silnih planova i popisa dnevnih i tjednih obveza, odlučila sam osvijestiti korijenje svakog trenutka u kojem postojim i svima vama poželjeti to isto. Jer svaki je od njih jednako vrijedan. Sjetimo se toga svakog dana i svakog trena.
Pretpostavljam da bi se Henry David Thoreau složio s tom mojom odlukom. On je lijepo rekao: “Morate živjeti u sadašnjosti, zaploviti na svakom valu, pronalaziti svoju vječnost u svakom trenutku.” Svaki je trenutak jedna mala vječnost. Poklonimo sebi radost vječnosti!
