Month: November 2019

Dobro se sjećam, serija Naši i vaši isprva nam je svima bila smiješna, sve dok nismo na svojoj koži osjetili što to u praksi zapravo znači kada nisi nečiji. Jer, problem nije u onim ljudima koji sve ljude ovoga svijeta smatraju svojima, neovisno o mjestu rođenja, podrijetlu, imenu i prezimenu, neovisno o nečijim krvnim zrncima, religijskoj opredijeljenosti, boji kože ili ideologiji.

Problem je u onim ljudima koji doista iz dana u dan žive u svijetu naših i vaših i koji koriste svaku priliku da nekome tko je njihov poklone svu svoju pažnju  i otvore mu sva moguća vrata, a nekome tko po njihovu sudu nije njihov ta ista vrata zalupe pred nosom.

To ćemo osjetiti gotovo svakodnevno čim progovorimo nekim svojim naglaskom. Dohvati li nas se šalterska službenica ili službenik koji nas ne smatraju svojim rodom, osobom iz svoga kraja ili jednostavno nekim svojim čovjekom iz bilo kojeg njima znanog razloga, vrlo ćemo brzo na svojoj koži osjetiti što to znači živjeti u zemlji naših i vaših ljudi.

Dopadne li nas bilo koji službenik iz svijeta naših i vaših, smatrajući nas individuom iz svijeta kojeg on smatra isključivo svojim, ali ne i našim, nadrapali smo. Ajoj, a što ako to bude doktor? Što ćemo onda? Što ćemo ako mu na licu bude pisalo: ja nisam vaš…ili vi niste moji? Kako uopće komunicirati s ljudima koji mentalno neprestano i neumorno žive u toj sferi naših i vaših? Kako ih preodgojiti? Kako im dokazati da tim svojim nakaradnim stavovima truju naše društvo bez ikakve potrebe?

Taj polusvijet naših i vaših nije više nikome niti najmanje smiješan, već žalostan i tragičan, za sve nas i za svekoliko društvo.

Jer, budimo iskreni, mi, na kraju krajeva, upravo zbog te bolesne i iskrivljene slike koju o svijetu imaju naši i vaši niti ne možemo niti ćemo ikada biti društvo.

Na temeljima naših i vaših ne može se graditi zdravo društvo, već samo propast i jad, samo zid koji zauvijek razdvaja susjede, pretvara čak i znance u potpune neznance, a nekadašnje prijatelje u neprijatelje.

Po tom ključu postajemo šutljivi prolaznici jedni kraj drugih dok kraj nas prolazi život koji je mogao biti tako lijep samo da nije sve počelo s našima i vašima, ovima i onima, mojima i tvojima, nama i njima…

Samo da nisu jednima bila sva vrata otvorena, jer su nečiji ljudi, a drugima ta ista vrata zatvorena, jer nisu nečiji ljudi. Nije lijepo živjeti u takvom okruženju. Stresno je i naporno. Na svakom koraku moraš razmišljati razgovaraš li sa svojim čovjekom ili ne. Ova te sredina na to prisiljava. Tek nakon nekoliko sekundi skeniranja, kada osjetiš da je to po nekom kriteriju tvoj čovjek, odnosno da on tebe osjeća kao nekog svog, tek tada možeš s tim čovjekom opušteno razgovarati, jer imaš osjećaj da si na svom terenu. U protivnom razgovora nema i nastaje vrlo neugodan muk. Zar to nije sramotno?

Kada smo suočeni s osobama iz svijeta naših i vaših, mi šutke prihvaćamo njihova pravila igre i  povlačimo se, umjesto da te ljude pokušamo nekako uvjeriti da takav svijet kakvim ga oni vide ne bi smio postojati, jer je nakazan.

Rad u uslužnim djelatnostima i rad sa strankama i klijentima općenito, prostor je gdje se najviše može osjetiti kako je to živjeti u svijetu naših i vaših, naravno, ako naletiš na osobu koja tako zamišlja ovaj svijet, automatski i tebe prisiljavajući da i ti u tom trenutku, dok komuniciraš s tom osobom, živiš u njemu. Zid koji su prema svim ljudima koji ne dolaze iz sfere naših i vaših u stanju izgraditi osobe iz našeg i vašeg svijeta, učinit će vrlo često da se u javnim institucijama osjetimo ni manje ni više nego kao nepozvani i neželjeni gosti, kao stranci u našem rodnom  gradu, što doista nije ugodno.

Službenici iz sfere naših i vaših neće nam se osmjehnuti ako nismo njihovi, iako im to radno mjesto u uslužnoj djelatnosti nalaže. Neće nam htjeti dati baš nikakve informacije koje su nam dužni dati. Ako nismo njihovi, neće htjeti raditi svoj posao kako treba. Jedino što će htjeti – bit će to da nam pokažu kako mi nismo njihovi ljudi, što god to značilo. Ako je već tako, postavlja se pitanje – kako da takvu osobu uopće osjetimo svojom? U takvim trenucima i mi ćemo u sebi reći – ako mi nismo vaši, niste ni vi naši i eto svih nas, svakim danom sve više uronjenih u sramotan svijet naših i vaših… To je loš svijet. Loš za sve nas.

Tišina. Muk. Jad i bijeda. Svijet naših i vaših u koji smo uvučeni. Svijet u kojem svakodnevno nailazimo na nekoga tko svojim ponašanjem emanira takvu energiju podjele. Tišina i mir jedini su lijek. I žalosno traženje nekoga tko je naš. To je postao jedini način da razmijeniš s nekim poneku toplu i iskrenu riječ.

Divno je kada dođeš u ruke šalterskim službenicima koji te smatraju svojim. To je milina. To me podsjeća na sketch Benny Hilla koji u jednom Pubu poslužuje Nijemca sa smiješnim naglaskom, govoreći engleski s vrlo naglašenim njemačkim naglaskom, na što Nijemac poludi i optuži ga da mu se ruga. „Ne,ja Vam se ne rugam, ja uvijek tako govorim“, odgovara mu Benny Hill, namigujući u kameru gledateljima.

Nakon što je poslužio Nijemca, Benny Hill odlazi poslužiti svog stalnog gosta Engleza whiskeyem u trenu mijenjajući svoj naglasak, govoreći odjednom perfektnim engleskim, kao i svoj izraz lica koji postaje umilan, dok on postaje ultra ljubazan prema domaćem gostu kojeg očito smatra svojim čovjekom. Nijemac u tom trenutku još više poludi, ponovno ga optužujući da mu se ruga. „Ma ne, ja se rugam njemu, a ne Vama“, odgovara mu Benny Hill, ponovno namigujući. Šaljiv je to, ali i vrlo zoran prikaz odnosa prema neželjenom i željenom gostu. Nešto vrlo slično svijetu naših i vaših. Nešto što nam je isprva svima bilo smiješno, pa nam je kasnije prestalo biti smiješno, jer nam je naprosto prisjelo.

Uzalud se na svim edukacijskim razinama govori da je svaki čovjek čovjek dok mu se ne dokaže suprotno, da su svi ljudi – ljudi, da su svi gosti jednaki i jednako vrijedni pažnje, uzalud je sve.

Benny Hill je već odavno sve o tome rekao. Mi smo se tome  smijali, a danas se bojimo šaltera, jer ne znamo tko nas tamo čeka. Hoćemo li biti usluženi kao naši ili kao vaši, pitanje je sad? Polaganim korakom prilazimo šalteru. Našim govorom se legitimiramo. Tada puštamo šalterske službenike i službenice da progovore i da nam svojim izrazima lica i govorom tijela otkriju kakve smo sreće. To je trenutak u kojem saznajemo jesmo li taj dan  dobre sreće ili ne. Jesmo li naši ili vaši, to je danas pitanje svih pitanja, jer o tome danas ovisi svaki naš trenutak, svaki naš korak kroz život, a ponekad i sam život. Vrlo je opasan taj antidruštveni model u kojem vegetiramo.

Vjerujem da bismo, kada ne bi bilo naših i vaših, uistinu i živjeli umjesto da vegetiramo i samo postojimo. Priznajem, sram me je kada se sjetim u kakvom okruženju živimo. Ali, važno je da naši strani gosti o tome pojma nemaju i da smo prema svima njima, kao stanovnici turističke zemlje – ljubazni, što je lijepo, jer na taj način svi skupa dokazujemo da se sve može kada se hoće, pa tako i biti ljubazan prema svim ljudima.

Upitajmo se ponekad – koliko bi nas koštalo da tako ljubazni kakvi smo prema našim stranim gostima budemo barem ponekad i jedni prema drugima? Zašto ne bismo probali? Zašto se bar na trenutak ne bismo probali odmoriti od tog nakaradnog svijeta naših i vaših?

Koliko će još puta ljubav na ovome svijetu biti opravdana mržnjom? Zar pripadnost nekoj naciji, vjeri, interesu, kultu ili ideologiji nužno mora značiti antagonizam prema nekoj drugoj  naciji, vjeri, interesu, kultu ili ideologiji? Zbog čega ljudi ponekad tako površno shvaćaju sintagmu crno-bijelog svijeta, kao da žele biti lišeni mogućnosti pronalaženja nečeg crnog u svemu bijelom i obratno – nečeg bijelog u svemu crnome? Ne govori li nam upravo ta mogućnost da je stopostotna valorizacija nekoga ili nečega kao supstance bez mana ili bez vrlina naprosto nemoguća? Jer stvari je oduvijek bilo moguće sagledati sa svih strana u svrhu pronalaženja neke zlatne sredine –  negdje između bjeline i crnine. Lijepo je znati da na svijetu živi ipak mnogo više dobrih ljudi koji će učiniti sve da sebi, ali i svakome suputniku njegovu životnu crtu uljepšaju najljepšim bojama i svjetlošću. A, valjda ravnoteže radi, uvijek, na žalost, ima i onih ljudi koji će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nekom drugom čovjeku, pa samim time i sebi, na ovaj ili onaj način tu životnu crtu učinili kraćom, tamnijom, trnovitijom i tužnijom. U klasičnoj šumi dobra i zla treba znati prepoznati stabla dobrote i kloniti se otrovnih šumskih plodova i uboda opasnih bodlji.

Najvažnije je uvijek imati pri ruci rječnik dobra i zla. Čovjek u svim životnim fazama obično misli kako je sada napokon upoznao dobro i zlo i kako sada zauvijek može biti miran i odložiti spomenuti rječnik, no zapravo nikada nije tako i nikada do kraja ne možeš biti siguran u to tko je tko u toj šumi dobra i zla. Upoznavanje s dobrom i zlom traje cijeloga života. Upravo kada pomislimo da znamo prepoznati dobrotu i zloću, one se zakamufliraju i poprime neki novi oblik. Sjetimo se samo koliko puta smo se u životu znali ugodno iznenaditi gestom čovjeka koji nam u prvi mah možda nije bio baš simpatičan te koliko puta smo se razočarali postupcima ljudi u kojima smo vidjeli sve najbolje i za koje smo mislili da su oličenje čiste dobrote? Isto tako, količina pozitivne i negativne energije koja zrači iz svakog čovjeka  varira tijekom njegova života i obično ovisi o nizu okolnosti u kojima se ta osoba u datom trenutku nalazi. Netko tko je u biti velikim dijelom dobar čovjek, a trenutno proživljava krizno razdoblje teško će moći zračiti pozitivnom energijom, što, normalno, ne znači da će njegova energija i njegova djela automatski morati postati negativni, iako ni to nije isključeno. I čovjeku koji je u većoj mjeri zao nego što je dobar, može se dogoditi trenutak neizmjerne životne sreće koja će ga možda, barem na kratko, učiniti dobrim čovjekom, lansirati ga na pozornicu pršteće pozitivne energije te ga inspirirati za dobra djela i omogućiti mu širenje pozitivnih vibracija.

Čini se, na sreću koliko i na žalost, kako dobro i zlo ne mogu jedno bez drugoga, jer stalno se međusobno isprepliću i pretapaju. Na tom vjekovnom putu kroz šumu dobra i zla niti malo nam, kao ni našim precima, neće pomoći elitizam bez pokrića, diskriminacija bilo koga iz bilo kojeg razloga, neutemeljene predrasude, klasne razlike, nepravde, ratovi, ideologije i tome slično. Sve spomenuto samo će intenzivirati našu krivu procjenu, krivu kategorizaciju i sasvim krivo smještanje ljudi i događaja te povijesnog i kulturnog nasljeđa u ladice dobra i zla. Činjenica da svaka medalja ima dvije strane uvijek će nam u jednakoj mjeri zakomplicirati željenu nam generalizaciju. Ali, ljudi unatoč svemu tome vole smještati sve pojmove u posebne ladice koje su označene  plusevima i minusima. Potrebna su nam zastranjivanja, podjele, boje, razlike, ljestvice, brojevi, stupnjevi, statistički podaci… Jednoznačnost pobjeđuje višeznačnost.

Ljudi su ovisni o kategorizacijama ovog ili onog – bilo kojeg tipa – svega, svakoga i svačega. Želeći intenzivirati tu svoju ovisnost, ljudi po svoje mišljenje često odlaze u političke stranke, u neke ideologije, u vjerske knjige, tradicijske kodekse i tome slično. Einstein je imao pravo kada je izjavio da je mali broj ljudi koji ovaj svijet promatra svojim očima i koji ga promišlja svojim mozgom. Zakoni nam, ako im pristupimo kao predmetu u znanstvenom istraživanju društva, mogu ispričati nevjerojatno zanimljivu priču o društvu u odnosu na razna vremenska razdoblja. Kakvo društvo – takvi zakoni.

Kada ne bi bilo diskriminacije, tada nam ne bi trebao niti zakon o suzbijanju diskriminacije. Što će nam zakon o suzbijanju korupcije, ako korupcije nema? Svako zlo koje se pojavi, mora biti pokriveno nekim novim zakonom kao bijelim korektorom. Sukladno tome svako dobro djelo na ovome svijetu očito mora istog trena u vijestima dana biti popraćeno nekim crnim vijestima i statistikama. Bijela i crna kronika izmjenjuju se dok otvorenih očiju kročimo kroz šumu dobra i zla zvanu životom. Budimo oprezni na tom putu i pokušajmo poučeni savjetom Martina Luthera Kinga Jr.-a ljubavlju pretvoriti barem neke neprijatelje u prijatelje. Lošim danima najbolje prkosimo onda kada svjesno kreiramo dobre dane. Lošoj energiji poklonimo dobre vibracije. Sjetimo se Gandhijevih riječi i budimo ta promjena koju želimo vidjeti na djelu. Pokušajmo razumjeti definiciju nevidljivosti Ralpha Ellisona, te sve neopravdano nevidljive ljude pretvorimo u vidljive. Sve što nam se čini nevažnim, možda je najvažnije na svijetu. Sve što nam se čini nepremostivim, možda je najlakše premostiti. Možda je namrgođeno lice čovjeka zapravo lice našeg najboljeg budućeg prijatelja. Tko zna? Možda su usta iz kojih teku najslađe riječi zapravo najljući otrov našega životnog puta? Sve je možda upravo onakvo kakvim nam se čini, a možda i nije. Ne možemo biti sigurni. Sigurni možemo biti samo u činjenicu da smo uronjeni u život i njegove neiscrpne spoznajne tajne i zagonetke.

Nećemo niti malo pogriješiti ako se na tom spoznajnom putu trajno odreknemo svojih predrasuda. Henry David Thoreau bi se po tom pitanju odmah složio sa mnom, a tko zna po koliko pitanja se ne bismo uopće složili, ali upravo je ta različitost u pogledima na svijet ono što naše životne crtice čini toliko zanimljivima, a naše okruženje toliko osebujnim. Jednoznačno i jednosmjerno etiketiranje ljudi, događaja, pojava, fenomena, stvari i pojmova, jednostavno je nemoguće. I čovjek, i svijet, i sve pojave i stvari višeslojne su i vrlo složene kategorije. U protivnom, kada bi sve bilo tako jednostavno, mogli bismo govoriti samo o brojkama i statističkim prikazima naših dolazaka i odlazaka sa shakespearove pozornice koja život znači ususret Danteovoj Božanstvenoj komediji, a sve ostalo bilo bi nevažno.

Što znamo o tržištu kao takvom? Koliko nam je pojam tržišta uopće jasan? Zašto postavljam to pitanje? Razlog je vrlo jednostavan: zato jer je to pitanje danas pitanje svih pitanja. Nema više starih podjela, već je jedino važno tko je upoznao tržište, a tko nije. To je jedina stvarna podjela među današnjim ljudima. Jedni su ljudi koji nemaju pojma o tržištu, ali, gle čuda, vole o njemu pričati, a oni drugi su ljudi koji su na svojoj koži osjetili što znači tržište….

Marketingaši će nas odmah upozoriti: prije nego bilo što misliš poduzeti u nekom poslu, moraš upoznati i respektirati tržište, moraš upoznati i  respektirati potrošača, moraš upoznati i uvažavati konkurenciju.  Kad sve to učiniš, u svojim komunikacijskim aktivnostima budi jednostavan, jasan i razumljiv – sigurno ćeš uspjeti.

No, bez obzira na to neki će, na primjer, „manager“ u svojoj priči o tržištu otkriti kako ga tržište kao pojam uopće ne zanima, već ga zanima samo siguran život koji nema veze s tržištem. Naravno, on to neće otkriti izravno, već će to učiniti između redova. Otkrit će se na taj način da će vjerojatno pričati pozitivno o tržištu, kao o nečem bajkovitom. Zašto? Zato jer nikada na tržištu nije ništa prodavao, odnosno s tržištem nije nikada živio. Netko će se drugi, pak, o tržištu izjašnjavati vrlo skeptično, jer se vjerojatno opekao isprobavajući razne puteve snalaženja na tom istom tržištu. Paradoksalno je da oni ljudi koji nikada nisu ništa u svome životu prodali zagovaraju tržišnu ekonomiju, a oni koji su taj isti model preživljavanja isprobali na svojoj koži taj će isti model kritizirati. Što reći o tome? Gdje je kraj tome paradoksu u kojem danas živimo?

Svatko od nas podliježe okolnostima u koje nas život dovodi. One otkrivaju puno o svima nama. Okolnosti nas ne određuju, već nas otkrivaju. U raznim životnim okolnostima reagirat ćemo ili slušajući druge, ili sebe; ili podređujući se društvenim normama i trenutnim životnim prilikama koje nas prisiljavaju da glumimo nešto što nismo, ili, pak, hrabro slušajući svoje srce, neovisno o okolnostima u kojima se nalazimo. Upravo se zato kaže da nas okolnosti zapravo otkrivaju, jer one su te koje će pokazati – hoćemo li radi njih izdati vlastite snove ili se podrediti tim istim okolnostima…

Nije uvijek lako ostati svoj, pogotovo kada životne okolnosti od nas silovito traže neke čudne kompromise i žrtvovanje vlastitih snova. To su trenuci najvećih kušnji za svakog čovjeka. Često će ljudi u trenu odustati od sebe i postati nešto što nisu, samo kako bi preživjeli. Danas se to najbolje vidi na primjeru naših premilih uhljeba. Uhljebništvo se svakodnevno u svim medijima promovira kao jedini siguran model bezbrižnog života. Zato mladi ljudi bez rođačkih, kumskih  i stranačkih veza odlaze u inozemstvo gdje će, razumije se, nažalost, i ostati. Što će ovdje, ako ne mogu biti uhljebljeni s nekom smiješnom i za njih osmišljenom funkcijom u nekom gradu, općini, županiji, agenciji, institutu, zavodu, državnoj tvrtki…. Ako nema nekog rođaka koji će za njih osmisliti lažni natječaj i smjestiti ih u fotelju u kojoj će se grijati zimi i hladiti ljeti te u kojoj će moći cijeli dan do mile volje biti na facebooku i primati plaću iz proračuna, nema druge, nego kofer u ruke i na kolodvor ili aerodrom, a destinacije njihovih novih boravišta su tržišno vrlo zdrave skandinavske zemlje te Irska, Njemačka itd..

Jer, ne žive svi kao uhljebi. Svi oni drugi ljudi koje ne možemo zvati uhljebima prisiljeni su baviti se preživljavanjem. Uhljebi o tome ne trebaju razmišljati. Oni žive u za njih osmišljenom, sigurnom, toplom i mirnom svijetu, bez briga, dvojbi i problema. Najveće je licemjerje slušati uhljebe kako razglabaju o kapitalizmu. Ima li većeg licemjerja od toga da primaš plaću iz proračuna i naklapaš o nekakvom kapitalizmu i tržištu o kojem pojma nemaš, jer na tom istom tržištu nikada nisi prodao niti jedan jedini artikl?

Više su o tržištu znali naši stari dobri šaneri iz Dubrave nego ovi današnji uhljebi. Jer, šaneri su znali nagovoriti nekoga da od njih kupi traperice ili trenirku, a to doista nije lako. Ne vjerujem da bi bilo koji uhljeb znao išta ikome prodati. Jer, to je tržište – znati nekome nešto prodati. To je tržište. To je stvaran život. To je realnost života, a ne njihove puste priče. Uhljebi nisu u stanju ni svoju priču više nikome prodati. Realnost života odvija se izvan uhljebničkih zidina. Sve ostalo je iluzija života.

Tržište je između ostalog i uspješna prodaja sebe, proizvoda ili usluga i ponovna prodaja. Tržište je konkurentnost, maraton, natjecanje, stres, briga i stalna utrka sa samim sobom i svima ostalima, koja prije ili kasnije iscrpljuje svakog čovjeka. Internet i društvene mreže su također jedno veliko tržište na kojem se neprestano vrlo aktivno odvija prodaja svega i svačega i odvija borba za preživljavanje svih onih koji nisu uhljebi. A, uhljebi iz svojih sigurnih fotelja uzimaju sebi za pravo salonski lamentirati o influencerima. Što vas briga za te ljude koji svojim stilom života pljuju vama u lice i pokazuju vam da se može živjeti i bez tih vaših uhljebničkih fotelja? Ostavite ih na miru da se bore za preživljavanje na sebi svojstven način. Treba se znati diviti tim hrabrim mladim ljudima koji ne žele uhljebničku fotelju, već neki svoj život, izmaštan na njihov način.

I, neka ljudi na svakojake načine prodaju sebe. Svaka im čast. Treba im skinuti kapu, jer nisu odustali od sebe i postali uhljebi. Svi ljudi koji razumiju tržište iz bilo kojeg razloga, pa makar i zbog toga što su u životu prodali nekome jednu jedinu majicu preko Njuškala, su ljudi koji vjeruju u sebe i koji žive sebe na ovaj ili onaj način, unatoč teškim okolnostima u koje su sve nas doveli uhljebi sa svojim prohtjevima i željama da svi mi prisilno punimo njihove džepove.

Svaka čast svakome tko razumije život izvan uhljebničkih bedema, pa čak i onima koji se skidaju goli kako bi preživjeli. I oni su pošteniji od uhljeba, jer izlažu sebe očima javnosti i kao da govore – skinut ćemo se do gola ako treba, ali nećemo prodati svoju dušu sustavu. Skidam im svima kapu i želim im svu sreću svijeta, samo zato što nisu odustali od sebe i samo zato što nisu uhljebi! To su ljudi koje treba voljeti.

Neviđeno brzo mogu zavoljeti svakoga tko nije uhljeb, kao što neviđenom brzinom mogu izbrisati iz mobitela svakoga tko živi u tom izmaštanom uhljebničkom svijetu. Ako je Berlinski zid pao samo zato da bi jedna grupica ljudi sebe doživljavala kao zakonom zaštićenu vrstu koju svi mi ostali moramo hraniti i kako bi ta ista grupica ljudi zagovarala kapitalizam o kojem inače pojma nemaju, dok svi mi ostali moramo, htjeli mi to ili ne, isprobavati čari kapitalizma na svojoj koži, tada nema većeg zida od ovog nevidljivog koji je u međuvremenu izrastao između uhljeba i ostatka svijeta. Upravo zbog toga me ne uzbuđuje baš previše priča o kraju Hladnog rata i padu Berlinskog zida. Koja je korist od toga da danas imamo shopping centre pune brandova za kojima su žudjeli ljudi s istočne strane Berlinskog zida, kao i svi oni koji su rođeni s krive strane željezne zavjese po riječima naše Predsjednice, kada danas te iste brandove sa sigurnošću mogu kupovati i konzumirati jedino uhljebi, a svi ostali neka se snađu kako znaju i umiju. Svi ostali neka žive tržište, na radost onih koji ga zagovaraju nemajući o njemu pojma. Još kada na tom istom tržištu netko propadne, nema veće sreće za selo naše malo. Jer, važno je da postoji ona naša premila grupica zakonom zaštićenih ljudi s vrlo jakim imunitetom koja ne može propasti sve i da hoće. Ne moraju se niti protiv gripe cijepiti, jer neće grom u koprive.

I sama sam se nebrojeno puta kritički osvrnula na sve pozitivne i negativne strane interneta i društvenih mreža, jer smo svi na neki način postali robovi digitalnog doba. Za sve životne situacije želimo imati aplikaciju na našim pametnim telefonima. Naravno da svi pretjerujemo u uporabi istih. Eto, svako malo u prometu vidim čovjeka koji vijuga s autom, jer u vožnji tipka poruku. Kako ljude uvjeriti u to da je takvo ponašanje opasno? Ne znam. Novo vrijeme je tu. U njemu živimo. I, izgleda da danas na istom mjestu stanuju i ropstvo i sloboda, i dobro i zlo.

Nekima je Internet izvor informacija, nekima zabava i razbibriga, a nekima način preživljavanja u svijetu izvan nevidljivih zidova kojima smo okovani u tom vrlom posthladnoratovskom svijetu. Berlinski zid je pao, ali je u međuvremenu niklo i previše nevidljivih zidova između svih nas. I, onaj najveći i najokrutniji – između grupice ljudi koja ne razumije tržište i one druge, sve veće grupe ljudi koja, htjela to ili ne – tržište mora razumjeti. Kada će i kako pasti taj posthladnoratovski zid i tko će ga srušiti ne znam, ali njegovu silinu i opakost sve teže podnosimo svi mi koji smo rođeni s krive strane te nove nevidljive, ali vrlo opasne željezne zavjese koja nas dijeli.

Tržište ili ne, to nije pitanje sad, kao u Shakespeareovu Hamletu, to je pitanje koje sa nameće samim rođenjem svakog od nas, ovisno o tome jesmo li rođeni s prave ili krive strane posthladnoratovske željezne zavjese zamaskirane u novo, bolje sutra, digitalno doba i tržišnu ekonomiju koja nudi blagostanje jedino onima koji s tržištem veze nemaju.

Jedan moj mladi prijatelj Ivan veseli se rastućem broju svojih sljedbenika na nekoliko internetskih stranica koje je vrlo kreativno osmislio. Kada taj broj još malo poraste, počinje prodaja. Želim mu svu sreću. Svaki novi sljedbenik ozari njegovo lice osmijehom. Znam koliko je sposoban i koliko se trudi biti svoj. I, znam da će uspjeti ostati svoj. Svakim danom Ivan  ima sve više follower-a i pitanje je dana kada će tržište njemu donijeti zasluženu nagradu za sav uloženi trud. Mlad je, samouvjeren i ponosan. Nikada neće biti uhljeb, u to sam sigurna. Ostat će svoj. On živi tržište, upoznaje ga, razumije ga i ne boji ga se. Uranja u njega kao riba u vodu, sluša njegovo bilo i žanje uspjeh za uspjehom. Ako je to sloboda, onda živjelo tržište, ma kakvo bilo!

I, nije istina da su šaneri izumrli. Nisu. Oni su i danas tu. Oni i danas znaju kako preživjeti. Današnji šaneri prodaju virtualne majice i traperice i pljuju svojim prstićima kojima tipkaju po tastaturama svim uhljebima u lice. Sretno vam bilo, djeco tržišta!

Eto, mislila sam da je to kraj ovome tekstu, ali moram dodati još i to da će svaki prosječni uhljeb na tržišni trud svakoga tko se batrga na tržištu rada, roba i kapitala, nehajno odmahnuti rukom, u stilu – kaj god (kako bi se to reklo u onom nekadašnjem Zagrebu, jer u današnjem taj izraz možemo rijetko čuti). U smislu ili u prijevodu današnjim generacijama – uzalud vam trud svirači, jer nećete uspjeti kao što mi uspijevamo živjeti lijep i siguran život na vaš račun, za vaše žuljeve i vaše novce.

Cilj globalizacijskih procesa i globalne elite je sveopća unifikacija i oduzimanje prava siromašnima na izlazak iz siromaštva, jer osiromašivanje siromašnih služi bogatima da budu još bogatiji.

Vrh piramide moći osiguran je, kao uostalom u slučaju svake piramide, samo za mali broj ljudi i svatko tko sanja o bogatstvu u svojim rukama vrlo je naivan, kao što su naivni i ljudi koji još uvijek vjeruju u zaradu putem mrežnog marketinga. Sjetimo se prvog vala mrežnog marketinga u nas i oduševljenja koje je bio izazvao svojom pojavom na našim prostorima. Svi su mislili da je to nešto čarobno, odlazili su na predavanja na kojima su mogli vidjeti ljude u skupocjenim odjelima koji su se preko noći obogatili i koji su auditoriju euforično pokazivali fotografije svojih vila, automobila, bazena i tenis terena. Gotovo svaki od tih predavača je na kraju svog izlaganja uskliknuo: „Ja sam uspio. To isto možete ostvariti i Vi ako nam date svoje povjerenje i slijedite naš put.“ Mnogi su naši ljudi nasjeli na te bajkovite priče te su se nepromišljeno i sami odlučili okušati u mrežnom marketingu, želeći uhvatiti za ruku božicu Fortunu i preko noći se obogatiti. Netko im je doslovno prodao mačka u vreći.

Kapitalisti vole tržno natjecanje i prema svemu što se u tim tržnim utakmicama događa imaju vrlo hladan poslovni odnos. Nečiji poslovni krah ili uspjeh ne uzbuđuje ih posebno, jer sve to pripisuju prirodi tržnih natjecanja. No, kada se iznenadni slom ili uspjeh dogodi njima osobno, tada su puno osjetljiviji, tada njihova društvena osjetljivost doseže vrhunac. Svatko se češe tamo gdje ga svrbi, a tuđi svrbež ne zanima baš nikoga.

U moćnim korporacijama i institucijama (u sektorima monopola) ograničen je broj sjedećih mjesta, baš kao i u svakom prijevoznom sredstvu. Unaprijed se zna gdje tko sjedi i po kojoj cijeni, baš kao što znamo i koliko ljudi u svakoj od tih korporacija i institucija može stajati. Sjedeća mjesta rezervirana su za regrutirane kapitaliste – slijepe zagovornike kapitalističkih načela uvjerene da će na tim istim mjestima, zahvaljujući svojoj lojalnosti, dočekati svoje mirovine.

Na ulicama i trgovima situacija je nešto drukčija. Na njima ima neograničen broj i sjedećih, i stajaćih i ležećih mjesta, baš kao i na zavodima za zapošljavanje koji svakodnevno raširenih ruku primaju u zagrljaj nove i nove kolone antikapitalista – pridošlih ponajviše iz kompetitivnog sektora malih poduzetnika – dojučerašnjih sudionika sve, samo ne pravedne tržišne utakmice. Jer, razumije se, najgore prolaze oni poduzetnici koji ne šalju fakture državnim i lokalnim institucijama i tvrtkama. Toliko o tržišnoj utakmici na naš način.

Eto kako ljudi preko noći mogu od euforičnih kapitalista postati društveno osviješteni antikapitalisti. Tržišna utakmica ne igra se po pravilima fair play-a, već upravo suprotno – po pravilima obespravljivanja poštenih igrača te u korist onih snalažljivih, zato joj sve manje i vjerujemo. Naša se mladež još uvijek pita: kako se postaje krupni kapitalist? Ako im želimo iskreno odgovoriti na postavljeno pitanje, onda im moramo šapnuti: dragi prijatelji i prijateljice, u sektore monopola ulazi se vrlo teško, putem preporuka i predbilježbi, putem veza i podvezica, po načelima slobodnog odlučivanja na vrlo čudne načine umreženog tržišta na kojem je sukob interesa sasvim normalna pojava. Ali, ne zaboravimo im reći i to da su u tim sektorima sve uloge već unaprijed podijeljene i da tamo uglavnom više nema mjesta za nove sanjare. Kada je već tako, ljudi se pitaju – kako se onda postaje poduzetnikom? U principu vrlo lako – ulaganjem svoje imovine u ideju u koju vjerujemo, u posao kojim se želimo baviti. U našem poduzetničkom sektoru u tijeku je tržišna utakmica kojoj se unaprijed zna rezultat: šansu za uspjeh imaju samo pobornici poslovne filozofije traganja za ustoličenim barbom, dok šansu za neuspjeh imaju svi oni koji puno toga znaju, ali nemaju barbe na „pravom“ mjestu.

U poduzetničkom sektoru ima mjesta za neograničen broj igrača, svačiji je uspjeh samo kratkotrajan treptaj nade, a svačiji neuspjeh samo je još jedan novčić u džepu monopolista. Poduzetništvo se popularno zove samozapošljavanje, ali ono je sve manje u modi, jer u posljednje vrijeme kod nas je sve više onih tvrtki, društava i obrta koji odlaze u stečaj, likvidaciju ili mirovanje, nego onih koji bilježe procvat u kompetitivnom sektoru. Ljudi nisu imali pojma u što se upuštaju kada su metodom vlastite kože poželjeli upoznati čari tržišne utakmice čiji rezultati su već unaprijed bili dogovoreni suvremenom pedevelogijom uz maksimalnu potporu u ovim prostorima toliko popularne mitologije (korupcije).

Glavno obilježje poduzetništva kao što svakodnevno vidimo, nije samo rizik, već i vrlo izgledna propast i bankrot dojučerašnjih optimističnih poduzetnika. To je zapravo svojevrsno kockanje vlastitom imovinom. A ljudi se sve manje žele kockati i ne žele da netko drugi profitira od njihova poduzetništva. Svaki put kada propadne nečiji posao – profitiraju monopolisti i rađaju se nove kolone antikapitalista. Nitko u kapitalizmu ne postavlja pitanje kako postati antikapitalist, jer to nije ni popularno, ni tržišno isplativo. Sve se gleda samo kroz profit. Ali, bez obzira na to, svakim danom antikapitalista ima sve više i više, čak i da nisu svjesni toga.

Svjetska i domaća kriza iznjedrit će ih još mnogo više, dok je teško vjerovati da će se zbog te iste krize povećati broj uspješnih kapitalista. Lijepo je sjediti u toploj sobi, bacati kockice i igrati društvenu igru Monopol, kupujući i prodajući fiktivne nekretnine i pokretnine umjetnim novcem za igru, ali još je „ljepše“ sjetiti se kako ta naizgled bezazlena igra uvelike podsjeća na monopolističke igrice stvarnog svijeta i stjecanje monopola s jedne strane svjetskog stanovništva na štetu one druge strane koja je osuđena na osiromašivanje (stečajeve, deložacije, ovrhe, bankrote, otkaze i tome slično).

Kako bi netko nešto dobio, netko drugi mora to isto izgubiti – to je bit kapitalizma. Bogatstvo i resursi koji postoje na svijetu ne povećavaju se, baš kao što se iz godine u godinu ne povećava niti broj ljudi koji se mogu pohvaliti nekim vlasništvom, nego se to bogatstvo samo postupno i vrlo planski preraspodjeljuje ograničenom broju ljudi – nezasitnoj globalnoj eliti i to na štetu velikog broja već ionako osiromašenog stanovništva globalnog sela.

Čovječanstvo se vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru, vrlo agresivno odgaja za globalnu ulogu robota – poslušnika. U klinikama za ispiranje mozga svakodnevno se odvijaju rutinske i vrlo brze operacije. Čip je obično ugrađen iza čovjekova uha. Čovjek se budi malo mamuran, ali sretan što će napokon moći biti sretan u blaženom neznanju. Postao je tihi poslušnik globalizacije.

Čovjek koji postaje tihi poslušnik globalizacije neće više postavljati nepotrebna pitanja. Uredno je platio svoju uslugu, pozdravio osoblje i izašao iz ordinacije s robotiziranim osmjehom na licu, od onog uha s flasterom do uha bez flastera. Sada doista više nije čovjek kakav je bio, ranjiv, suosjećan i pun pitanja –  sada je presretan bivši čovjek, polu-čovjek polu-robot, hladan kao špricer, poslušan i podoban, pravi proizvod globalizacije.

Nadzorni ured od sada će pratiti svaki njegov korak i svaku njegovu misao. Selektirat će informacije i odmah brisati sve nepoželjno te sustavno diktirati način njegova razmišljanja i djelovanja koji je podoban za njegovu društvenu prilagođenost i opstanak. Njegove oči više nisu samo oči, sada su u njima dvije male kamere koje snimaju sve što on trenutno vidi i prenose snimljeni materijal nadzornicima koji diktiraju svaki njegov sljedeći korak i postupak.

Jedan stari znanac dolazi mu ususret i srdačno ga pozdravlja ne znajući da je on bivši čovjek. Nadzornici u tom čovjeku vide opasnost zbog toga što još nije čipiran i zato jer je jedan od rijetkih koji je još uvijek čovjek.

„To je bolesnik, dalje od njega“, diktira mu nadzorni ured, dok humanošću potaknuti čovjek objašnjava bivšem čovjeku šapatom, kako ga javne i svuda postavljene kamere ne bi mogle snimiti: „Znaš, ima jedno tajno mjesto na kojem se okupljaju ljudi bez čipova, moraš doći to vidjeti, predivno je, uživamo, družimo se i raspravljamo o raznim temama.

To je još jedino mjesto na kojem postoji ljudskost i gdje možeš biti to što jesi“.

Bivši čovjek htio je već otići bez pozdrava, potaknut naredbom nadzornika koju je posljednju čuo.

„Čekaj, stani, kuda žuriš, pa to je izvrsna prigoda da uhitimo te preostale nepodobne i vlastitim mišljenjem zaražene ljude na Zemlji i privučemo ih u našu Kliniku.

Pitaj ga gdje je to mjesto i reci da ćeš mu se navečer pridružiti.

I, obvezno mu reci neka pozove što više ljudi“, izdiktirao je svoju naredbu Nadzornik.

„Divno!“, reče bivši čovjek čovjeku. „Doći ću, reci mi samo gdje je to i pozovi što više ljudi.

Jako se veselim što ćemo se malo družiti i biti ono što jesmo“.

Čovjek mu je, ne znajući da razgovara s bivšim čovjekom, u želji da na Zemlji pronađe i skupi što više ljudi koji su još uvijek ljudi, na brzinu izdiktirao adresu sastanka i odmah potom nestao u prvoj ulici iza ugla plahim i nervoznim trkom progonjene životinje. Bivši čovjek lišen emocija i svoga mišljenja čekao je sljedeću naredbu duboko u svojim ušima. „Pred vratima tvoje kuće čekaju te ambulantna kola u kojima ćeš nam večeras dovesti nove pacijente na ispiranje mozga“, reče glas jednog službenika iz Nadzornog ureda.

Bivši čovjek nije znao, niti je više mogao znati da je i on, kao i svi ostali pacijenti u Kliniku za ispiranje mozga bio priveden na taj isti način od strane ostalih čipiranih humanoidnih odnosno čovjekolikih čudovišta. Automatskim je pokretom posegnuo u desni džep  u kojem je pronašao bočicu s crveno obojenom tekućinom na kojoj je pisalo: Sredstvo za omamljivanje i poticanje podložnosti. U drugom, lijevom džepu pronašao je Knjigu propisanog jednoumlja u kojoj su bili promotivni letci Klinike za ispiranje mozga tržišno zanimljivog naziva: Mental Makeover (Mentalni preobražaj).

Jedan od promotivnih slogana koji pozivaju klijente na mentalni preobražaj glasio je: Dođite i otkrijte i vi sreću bezglavog i bezbrižnog jednoumlja, vaše su misli vaš najveći teret. Jedan drugi glasio je ovako: Mentalni preobražaj – jedino rješenje svih vaših problema, jedini ključ za sva pred vama još uvijek zatvorena vrata.

Nizali su se jedan za drugim:

Otkrijte tajnu uspjeha – podesite svoje misli u smjeru okretaja svijeta.

Prestanite se boriti protiv glavne struje mišljenja, ona jedina donosi blagostanje.

Mi svaku vašu misao koja nije u skladu s glavnom strujom mišljenja u trenu možemo učiniti nebitnom i osjetit ćete se kao da ste sami na svijetu, neshvaćeni, zato riješite se opterećujeće ljudskosti jednom zauvijek, dođite na mentalni preobražaj i uvjerite se u  pobjedonosnu snagu naših recepata za ispravno i podobno razmišljanje po kojima će svaka vaša misao biti jedina i ona prava.

Naša će vam klinika svojim jedinstvenim tretmanima u trenu priskrbiti prestižna i odlično plaćena radna mjesta u tvrtkama, udrugama i medijima.

Vi imate pravo na propisano jednoumlje i uživanje u sreći neljudskosti, zašto onda još uvijek patite u bolnoj ljudskosti?

Ljudskost doista boli kada je svijet u rukama poludjelih doktora lančanih klinika Mentalnog preobražaja u koju se ulazi kao rob(ot) lišen slobode, ispranog mozga i bez vlastitih stavova. Te zloglasne klinike otvaraju se po cijelom svijetu. Istog su arhitektonskog, licenciranog rješenja. Sve one imaju dva ista velika slova MM na ulaznim vratima. Sve one imaju ista rajska obećanja i jedan jedini pakleni cilj: u mozak svjetskog čovječanstva ugraditi čipove globalnog nadzora i jedinog poželjnog i podobnog mišljenja tzv. jednoumlja s kojim možemo svijetu osigurati sigurnu i nesmetanu vrtnju kapitala, a sebi osigurati umjetni opstanak, onaj s kojim zauvijek prestajemo postojati kao ljudi.