Što znamo o tržištu kao takvom? Koliko nam je pojam tržišta uopće jasan? Zašto postavljam to pitanje? Razlog je vrlo jednostavan: zato jer je to pitanje danas pitanje svih pitanja. Nema više starih podjela, već je jedino važno tko je upoznao tržište, a tko nije. To je jedina stvarna podjela među današnjim ljudima. Jedni su ljudi koji nemaju pojma o tržištu, ali, gle čuda, vole o njemu pričati, a oni drugi su ljudi koji su na svojoj koži osjetili što znači tržište….
Marketingaši će nas odmah upozoriti: prije nego bilo što misliš poduzeti u nekom poslu, moraš upoznati i respektirati tržište, moraš upoznati i respektirati potrošača, moraš upoznati i uvažavati konkurenciju. Kad sve to učiniš, u svojim komunikacijskim aktivnostima budi jednostavan, jasan i razumljiv – sigurno ćeš uspjeti.
No, bez obzira na to neki će, na primjer, „manager“ u svojoj priči o tržištu otkriti kako ga tržište kao pojam uopće ne zanima, već ga zanima samo siguran život koji nema veze s tržištem. Naravno, on to neće otkriti izravno, već će to učiniti između redova. Otkrit će se na taj način da će vjerojatno pričati pozitivno o tržištu, kao o nečem bajkovitom. Zašto? Zato jer nikada na tržištu nije ništa prodavao, odnosno s tržištem nije nikada živio. Netko će se drugi, pak, o tržištu izjašnjavati vrlo skeptično, jer se vjerojatno opekao isprobavajući razne puteve snalaženja na tom istom tržištu. Paradoksalno je da oni ljudi koji nikada nisu ništa u svome životu prodali zagovaraju tržišnu ekonomiju, a oni koji su taj isti model preživljavanja isprobali na svojoj koži taj će isti model kritizirati. Što reći o tome? Gdje je kraj tome paradoksu u kojem danas živimo?
Svatko od nas podliježe okolnostima u koje nas život dovodi. One otkrivaju puno o svima nama. Okolnosti nas ne određuju, već nas otkrivaju. U raznim životnim okolnostima reagirat ćemo ili slušajući druge, ili sebe; ili podređujući se društvenim normama i trenutnim životnim prilikama koje nas prisiljavaju da glumimo nešto što nismo, ili, pak, hrabro slušajući svoje srce, neovisno o okolnostima u kojima se nalazimo. Upravo se zato kaže da nas okolnosti zapravo otkrivaju, jer one su te koje će pokazati – hoćemo li radi njih izdati vlastite snove ili se podrediti tim istim okolnostima…
Nije uvijek lako ostati svoj, pogotovo kada životne okolnosti od nas silovito traže neke čudne kompromise i žrtvovanje vlastitih snova. To su trenuci najvećih kušnji za svakog čovjeka. Često će ljudi u trenu odustati od sebe i postati nešto što nisu, samo kako bi preživjeli. Danas se to najbolje vidi na primjeru naših premilih uhljeba. Uhljebništvo se svakodnevno u svim medijima promovira kao jedini siguran model bezbrižnog života. Zato mladi ljudi bez rođačkih, kumskih i stranačkih veza odlaze u inozemstvo gdje će, razumije se, nažalost, i ostati. Što će ovdje, ako ne mogu biti uhljebljeni s nekom smiješnom i za njih osmišljenom funkcijom u nekom gradu, općini, županiji, agenciji, institutu, zavodu, državnoj tvrtki…. Ako nema nekog rođaka koji će za njih osmisliti lažni natječaj i smjestiti ih u fotelju u kojoj će se grijati zimi i hladiti ljeti te u kojoj će moći cijeli dan do mile volje biti na facebooku i primati plaću iz proračuna, nema druge, nego kofer u ruke i na kolodvor ili aerodrom, a destinacije njihovih novih boravišta su tržišno vrlo zdrave skandinavske zemlje te Irska, Njemačka itd..
Jer, ne žive svi kao uhljebi. Svi oni drugi ljudi koje ne možemo zvati uhljebima prisiljeni su baviti se preživljavanjem. Uhljebi o tome ne trebaju razmišljati. Oni žive u za njih osmišljenom, sigurnom, toplom i mirnom svijetu, bez briga, dvojbi i problema. Najveće je licemjerje slušati uhljebe kako razglabaju o kapitalizmu. Ima li većeg licemjerja od toga da primaš plaću iz proračuna i naklapaš o nekakvom kapitalizmu i tržištu o kojem pojma nemaš, jer na tom istom tržištu nikada nisi prodao niti jedan jedini artikl?
Više su o tržištu znali naši stari dobri šaneri iz Dubrave nego ovi današnji uhljebi. Jer, šaneri su znali nagovoriti nekoga da od njih kupi traperice ili trenirku, a to doista nije lako. Ne vjerujem da bi bilo koji uhljeb znao išta ikome prodati. Jer, to je tržište – znati nekome nešto prodati. To je tržište. To je stvaran život. To je realnost života, a ne njihove puste priče. Uhljebi nisu u stanju ni svoju priču više nikome prodati. Realnost života odvija se izvan uhljebničkih zidina. Sve ostalo je iluzija života.
Tržište je između ostalog i uspješna prodaja sebe, proizvoda ili usluga i ponovna prodaja. Tržište je konkurentnost, maraton, natjecanje, stres, briga i stalna utrka sa samim sobom i svima ostalima, koja prije ili kasnije iscrpljuje svakog čovjeka. Internet i društvene mreže su također jedno veliko tržište na kojem se neprestano vrlo aktivno odvija prodaja svega i svačega i odvija borba za preživljavanje svih onih koji nisu uhljebi. A, uhljebi iz svojih sigurnih fotelja uzimaju sebi za pravo salonski lamentirati o influencerima. Što vas briga za te ljude koji svojim stilom života pljuju vama u lice i pokazuju vam da se može živjeti i bez tih vaših uhljebničkih fotelja? Ostavite ih na miru da se bore za preživljavanje na sebi svojstven način. Treba se znati diviti tim hrabrim mladim ljudima koji ne žele uhljebničku fotelju, već neki svoj život, izmaštan na njihov način.
I, neka ljudi na svakojake načine prodaju sebe. Svaka im čast. Treba im skinuti kapu, jer nisu odustali od sebe i postali uhljebi. Svi ljudi koji razumiju tržište iz bilo kojeg razloga, pa makar i zbog toga što su u životu prodali nekome jednu jedinu majicu preko Njuškala, su ljudi koji vjeruju u sebe i koji žive sebe na ovaj ili onaj način, unatoč teškim okolnostima u koje su sve nas doveli uhljebi sa svojim prohtjevima i željama da svi mi prisilno punimo njihove džepove.
Svaka čast svakome tko razumije život izvan uhljebničkih bedema, pa čak i onima koji se skidaju goli kako bi preživjeli. I oni su pošteniji od uhljeba, jer izlažu sebe očima javnosti i kao da govore – skinut ćemo se do gola ako treba, ali nećemo prodati svoju dušu sustavu. Skidam im svima kapu i želim im svu sreću svijeta, samo zato što nisu odustali od sebe i samo zato što nisu uhljebi! To su ljudi koje treba voljeti.
Neviđeno brzo mogu zavoljeti svakoga tko nije uhljeb, kao što neviđenom brzinom mogu izbrisati iz mobitela svakoga tko živi u tom izmaštanom uhljebničkom svijetu. Ako je Berlinski zid pao samo zato da bi jedna grupica ljudi sebe doživljavala kao zakonom zaštićenu vrstu koju svi mi ostali moramo hraniti i kako bi ta ista grupica ljudi zagovarala kapitalizam o kojem inače pojma nemaju, dok svi mi ostali moramo, htjeli mi to ili ne, isprobavati čari kapitalizma na svojoj koži, tada nema većeg zida od ovog nevidljivog koji je u međuvremenu izrastao između uhljeba i ostatka svijeta. Upravo zbog toga me ne uzbuđuje baš previše priča o kraju Hladnog rata i padu Berlinskog zida. Koja je korist od toga da danas imamo shopping centre pune brandova za kojima su žudjeli ljudi s istočne strane Berlinskog zida, kao i svi oni koji su rođeni s krive strane željezne zavjese po riječima naše Predsjednice, kada danas te iste brandove sa sigurnošću mogu kupovati i konzumirati jedino uhljebi, a svi ostali neka se snađu kako znaju i umiju. Svi ostali neka žive tržište, na radost onih koji ga zagovaraju nemajući o njemu pojma. Još kada na tom istom tržištu netko propadne, nema veće sreće za selo naše malo. Jer, važno je da postoji ona naša premila grupica zakonom zaštićenih ljudi s vrlo jakim imunitetom koja ne može propasti sve i da hoće. Ne moraju se niti protiv gripe cijepiti, jer neće grom u koprive.
I sama sam se nebrojeno puta kritički osvrnula na sve pozitivne i negativne strane interneta i društvenih mreža, jer smo svi na neki način postali robovi digitalnog doba. Za sve životne situacije želimo imati aplikaciju na našim pametnim telefonima. Naravno da svi pretjerujemo u uporabi istih. Eto, svako malo u prometu vidim čovjeka koji vijuga s autom, jer u vožnji tipka poruku. Kako ljude uvjeriti u to da je takvo ponašanje opasno? Ne znam. Novo vrijeme je tu. U njemu živimo. I, izgleda da danas na istom mjestu stanuju i ropstvo i sloboda, i dobro i zlo.
Nekima je Internet izvor informacija, nekima zabava i razbibriga, a nekima način preživljavanja u svijetu izvan nevidljivih zidova kojima smo okovani u tom vrlom posthladnoratovskom svijetu. Berlinski zid je pao, ali je u međuvremenu niklo i previše nevidljivih zidova između svih nas. I, onaj najveći i najokrutniji – između grupice ljudi koja ne razumije tržište i one druge, sve veće grupe ljudi koja, htjela to ili ne – tržište mora razumjeti. Kada će i kako pasti taj posthladnoratovski zid i tko će ga srušiti ne znam, ali njegovu silinu i opakost sve teže podnosimo svi mi koji smo rođeni s krive strane te nove nevidljive, ali vrlo opasne željezne zavjese koja nas dijeli.
Tržište ili ne, to nije pitanje sad, kao u Shakespeareovu Hamletu, to je pitanje koje sa nameće samim rođenjem svakog od nas, ovisno o tome jesmo li rođeni s prave ili krive strane posthladnoratovske željezne zavjese zamaskirane u novo, bolje sutra, digitalno doba i tržišnu ekonomiju koja nudi blagostanje jedino onima koji s tržištem veze nemaju.
Jedan moj mladi prijatelj Ivan veseli se rastućem broju svojih sljedbenika na nekoliko internetskih stranica koje je vrlo kreativno osmislio. Kada taj broj još malo poraste, počinje prodaja. Želim mu svu sreću. Svaki novi sljedbenik ozari njegovo lice osmijehom. Znam koliko je sposoban i koliko se trudi biti svoj. I, znam da će uspjeti ostati svoj. Svakim danom Ivan ima sve više follower-a i pitanje je dana kada će tržište njemu donijeti zasluženu nagradu za sav uloženi trud. Mlad je, samouvjeren i ponosan. Nikada neće biti uhljeb, u to sam sigurna. Ostat će svoj. On živi tržište, upoznaje ga, razumije ga i ne boji ga se. Uranja u njega kao riba u vodu, sluša njegovo bilo i žanje uspjeh za uspjehom. Ako je to sloboda, onda živjelo tržište, ma kakvo bilo!
I, nije istina da su šaneri izumrli. Nisu. Oni su i danas tu. Oni i danas znaju kako preživjeti. Današnji šaneri prodaju virtualne majice i traperice i pljuju svojim prstićima kojima tipkaju po tastaturama svim uhljebima u lice. Sretno vam bilo, djeco tržišta!
Eto, mislila sam da je to kraj ovome tekstu, ali moram dodati još i to da će svaki prosječni uhljeb na tržišni trud svakoga tko se batrga na tržištu rada, roba i kapitala, nehajno odmahnuti rukom, u stilu – kaj god (kako bi se to reklo u onom nekadašnjem Zagrebu, jer u današnjem taj izraz možemo rijetko čuti). U smislu ili u prijevodu današnjim generacijama – uzalud vam trud svirači, jer nećete uspjeti kao što mi uspijevamo živjeti lijep i siguran život na vaš račun, za vaše žuljeve i vaše novce.